Oslobodite se prošlosti

“Ako ne sklopite mir sa vašom prošlošću, pojavljivaće se ponovo u vašoj budućnosti”. (Vejn Dajer)

Juče sam razgovarao sa osobom koju izuzetno mnogo volim. U jednom trenutku mi je pomenula da se kristalno jasno seća situacije kada joj je, pre više od trideset godina tadašnji šef rekao: “Ako ovo ne bude dobro, ti ćeš biti kriva.” Iako je u to vreme ona dala sve od sebe, to je doživela kao nešto izuzetno negativno.
Danas znam da mi dajemo značenje svakoj situaciji, a sa njom i emociju. A evo, iako je prošlo više od nekoliko decenija, to sećanje je i dalje toliko snažno.

Kada ne uspemo da na zdrav način oslobodimo emocije koje ovakvi događaji u nama izazivaju, one postaju zaglavljena energija. Vremenom nas pozivaju da na njih obratimo pažnju, pa se slične situacije ponavljaju, potom izazivaju bol, a ukoliko ni tada ne naučimo svoju lekciju, postaju bolest. Sve vreme su tu da bismo nešto naučili, a mi toga najčešće nismo svesni.

Dok ste čitali ove redove, možda se i vama pojavila neka slika iz prošlosti. Vreme je da je pustite.

Postoji more načina kako to možete učiniti. Danas možete da probate ovaj, kojim ćete svom srcu pokloniti nekoliko minuta mira.

– Sedite udobno, zažmurite i nekoliko puta duboko udahnite i izdahnite. Zamislite scenu koja je na vas ostavila snažan emotivni trag kao neki tamni oblak koji se nalazi pred vama, u visini očiju. Provedite kratko vreme tako, duboko dišući, pronalazeći mir u sebi. I onda jednostavno, uz zahvalnost, lagano oduvajte taj oblak u beskraj Univerzuma.

Ukoliko tragate za unutrašnjim mirom, bilo bi dobro da ovakve vežbe postanu svakodnevne. Želim vam divan dan 🙂

Vaš, Marko Maoduš

Kako da rešimo svaki problem?

(ili kako da postanemo zahvalni na onome što nam se čini da nemamo)

 

Pre nekoliko dana, još jednom se pojavila neumorna misao: „Koja je moja svrha?  Šta je to moja misija na Zemlji?“. Ovog puta joj nisam dozvolio da me previše odvuče, već sam se setio saveta Vejna Dajera: „Kad god pomislite šta je to moja svrha, odmah se zapitajte kako mogu da poslužim?“. I odmah sam ga primenio, te sam trenutak kasnije, znao sam da je novo pisanije preda mnom.

O čemu pisati? U poslednje vreme imam divne uvide, počinjem da razumem na dubljem nivou neke stvari koje su ranije za mene bile samo nerazumljive reči, pa mislim da je upravo to najbolje da podelim.  Znam da je iskustvo neprocenjivo  i da će uvek biti ljudi kojima će moje reči doneti neko novo svetlo, baš kao što i meni nebrojeno puta put osvetle iskustva drugih.

 

Moj pogled na ego ili osećaj odvojenosti

 

Često nam duhovni učitelji kažu da je izvor svakog problema naš ego. On ima nešto drugačije značenje nego u psihologiji i kako ga ja shvatam, ego predstavlja naš osećaj odvojenosti od izvorne energije, Univerzuma ili Boga (koje god ime da izaberete, u redu je). Ukoliko prevaziđemo naš osećaj odvojenosti, shvatićemo da živimo u okeanu izobilja i sve će nam biti dostupno. Međutim, ukoliko mislimo da smo odvojeni od Izvora, onda živimo u osećaju nedostatka, Univerzum doživljavamo kao protivnika i pokušavamo da mu nametnemo svoju volju. Zapadna civilizacija upravo tako funkcioniše već dugo vremena. Pustošimo ovu divnu planetu i već imamo planove kako da kolonizujemo neku narednu, jer znamo da ćemo resurse ove, jednog dana potrošiti. Ponašamo se kao paraziti. Možemo li drugačije?

Sve što je potrebno je „samo“ prevazići svoj ego. SAMO toliko!

Svako ko je krenuo na put oslobađanja od svog ega, shvatio je da je to veoma izazovan zadatak. Zašto je to tako? Ego nastaje u SVAKOJ situaciji kada se vežemo za bilo šta – misao, osobu, predmet, itd…  Dakle, ukoliko mi se neka misao dopadne toliko da se vežem za nju,  šta se dešava? U situaciji kada naiđem na misao koja je različita od te  (npr. neka osoba zastupa drugačiji stav) deo mene će se osetiti UGROŽENIM i naravno, počeću da se BRANIM. Samim tim, sprečiću sebe od mogućnosti da posmatram situaciju iz više uglova i udaljiću sebe od mudrosti, te dodatno osnažiti svoj osećaj odvojenosti. Ukoliko se ne posvetimo  posmatranju svojih misli, kontinuirano ćemo se vrteti u krugu prepredenog ega – učitelja koji često ima nepopularne metode.

Evo primera koji može slikovito da prikaže tranfsormaciju mog ega kroz komunikaciju sa drugim ljudima.

Ranije, dok je moj ego bio apsolutni vladar svega u životu, imao sam osećaj da sve znam i uvek sam bio u pravu. O svemu sam znao svašta da kažem i smatrao sam izuzetnim kvalitetom to što sam principijelan. Dešavalo bi se da komuniciram sa nekom devojkom i ukoliko ona pogreši u pravopisu, prekinem kontakt sa njom (na primer, napiše zarez na pogrešnom mestu ili ne ispoštuje neka druga pravila). Dakle, forma je bila toliko značajna, da sadržaju nisam ni dozvoljavao da se pojavi. Zamislite, da ne uspostavim odnos sa drugim ljudskim bićem zbog zareza!

Kasnije, kako je ego počeo da se topi, fokusirao sam se na sadržaj ili suštinu, pa me više nije zanimalo da li neko priča tarzanski engleski i kako piše, ili kako računa, već  šta je njegova dublja poruka, kakva je osoba, da li čini moj svet lepšim i boljim? I tad sam pomislio „Vau, baš sam super, meni je bitna suština, a ne tamo neke gluposti.“

Hahaha, nasmejah se sebi dosta kasnije, kada sam prvi put razumeo rečenicu „Don’t get distracted with the content“ (ne dozvoli da ti sadržaj odvuče pažnju). Šta to u stvari znači? Sadržaj ili suština nije ista za svakoga. Svako od nas ima različita iskustva i rečenice koje čujemo možemo doživeti na potpuno drugačiji način. Na primer, neko će smatrati da je imati seks za jednu noć sasvim lepa stvar, dok će drugi to smatrati nemoralnim činom. Da li su jedni ili drugi dobri ili loši zbog svog razmišljanja? Ne, jednostavno, njihovo iskustvo ih navodi na takvo razmišljanje. Dakle, poenta nije čak ni u toj sadržini.

Pa u čemu je onda? Eh… Sad je vreme da kažem – bezuslovna ljubav. Kako se naš ego transformiše, postajemo sve svesniji da su osobe oko nas, kao i mi, kapljice vode istog okeana, da je naša suština sasvim ista i onda nam je mnogo lakše da ih razumemo, osećamo i volimo bez nekog posebnog razloga, tj. samo zato što postoje. Nije neophodno da se slažemo u razmišljanju, da slušamo istu muziku ili navijamo za isti tim.

Razumeti ovaj koncept je jedna stvar, a živeti ga – verujem da smo svi ovde da to i naučimo. A sad da vidimo kako da rešimo taj problem.

 

Kako rešiti svaki problem

 

Ambiciozan naslov, zar ne? Jedan mudar čovek mi pre par dana reče, baš na ovu temu: „Sve je to jednostavno. Ali, nije lako.“ Ovaj tekst je i nastao sa idejom da nekome posle čitanja možda bude malo lakše.

Svi ljudi koji se bave temama izobilja govore o tome kako je potrebno postati zahvalan na onome što imamo. Kako budemo osvešćivali više te energije u sebi, tako ćemo više iste energije privlačiti u svoj život. Međutim, to nije lako, upravo zato što imamo osećaj da to nešto što nam predstavlja problem – nemamo. A kako da se zahvalimo na nečemu što mislimo da nemamo? Mnogo je lakše reći „lako je njemu da bude zahvalan kad ima sve“.

O čemu se u stvari tu radi? Zaista sam prilično uveren da ovaj Univerzum funkcioniše po principu uverenja („prilično“  – zato što verujem da je sve relativno, pa i ova misao).  Skup svega u šta verujemo svesno (i beskonačno mnogo više puta podsvesno) se manifestuje u našem svakodnevnom životu.  Vaš je izbor da li ćete u to verovati.

Sada ću pisati o tome kako moćemo da otkrijemo naša negativna uverenja, koja se nalaze duboko u našoj podsvesti i često ne znamo da ih imamo.

Zato, možemo da uradimo sledeću vežbu. Prvo se zapitajmo koji je to moj najveći problem trenutno ili šta je to što me sprečava da u životu budem srećan?

Šta god da je, to je samo energija, a mi nismo svesni da živimo u okeanu te energije, već nam se čini da nam ona nedostaje. Dakle, bilo da je to ljubav, novac, poštovanje, iskrenost, itd… – SVE je to samo oblik energije. Ideja nije kako da je privučemo, već kako da postanemo svesni da se u tom okeanu već nalazimo, kako da prevaziđemo svoj osećaj odvojenosti, tj. naš ego.

Recimo da je naš odgovor ljubav. U stvari, nedostaje nam energija ljubavi. Sledeći korak u vežbi može biti da razmislimo ko je to u našoj okolini, za koga mislimo da je veoma uspešan u ljubavi, tj. da ima ono što bismo mi želeli.  A zatim, zapitajmo sebe, šta je to što taj neko ima, a mi nemamo? Kada to odgonetnemo, dolazimo do našeg negativnog uverenja.

Na primer, on ima više ljubavi, zato što je viši, lepši, bolji, itd od mene. Problem nastaje upravo tu,  jer govori o tome da duboko u sebi verujemo da moramo da zaslužimo osećanje ljubavi, time što ćemo nešto uraditi, promeniti, postići…

Pošto smo otkrili jedno od naših uverenja koje nam ne služi, kako onda da ga se oslobodimo? Postoji more tehnika, a ovom prilikom  zajedno ćemo proći kroz sledeću, koju u poslednje vreme primenjujem.

Za početak, kreiramo afirmaciju koja je suprotna našem negativnog uverenju – „Zaslužujem ljubav zato što postojim.“ Ovakva pozitivna misao treba da nas navede da počnemo svesno da primećujemo ljubav oko sebe i tako usmerimo i naš podsvesni deo na isti zadatak. Pri današnjem brzom načinu života, često nam se čini da nije lako odvojiti vreme za ono, što mi se čini najvažnijim. Zato bi bilo dobro poragovarati sa sobom i odvojiti mali deo dana samo za to. Na primer, izgovaranje afirmacije možemo praktikovati ujutro i uveče po minut, a tokom dana možemo i da je zapišemo u posebnu svesku tri puta. Vrlo je bitno pisanje olovkom, ili bar tako kažu naučnici, jer proces pisanja podmlađuje naš mozak, pomaže izgradnji novih neurona, a mi tako povezujemo misao sa fizičkom akcijom.

Drugi korak je kratka vizuelizacija – videti sebe kao da se ta afirmacija ostvaruje i primetiti kako se osećamo. Vizuelizacija je najsnažnija kada uključimo sva čula. Našem podsvesnom umu ne pravi preveliku razliku da li je nešto stvarno ili plod mašte, ukoliko umemo da to osetimo svim čulima. Zato je vizuelizacija vrlo snažan alat.

I treći korak – kada imamo osećaj da nam nešto nedostaje, nije nam lako da budemo zahvalni na tome. Zato ćemo raditi sledeću vežbu. Na primer, ako osećamo da ljudi nemaju dovoljno poštovanja prema nama, možemo početi da primećujemo sve detalje tokom našeg dana u kojima postanemo svesni makar tračka lepog ponašanja drugih prema nama. Potom to zapišemo u svesku. Dakle, svakog dana upišemo trenutke kada osetimo poštovanje drugih prema nama. Šta to sve može da bude? Uočićemo da što više obraćamo pažnju na to, postajemo svesniji raznih oblika poštovanja koje ranije nismo primećivali. Ako prodavačica bude ljubazna i uputi nam osmeh, upišemo. Ukoliko neko zastane kada prelazimo pešački prelaz, i to upišemo. Ukoliko pogledamo neko predavanje na internetu i čovek koji nam se obraća bude nasmejan i prenese nam neko znanje, zašto ne bismo i to upisali? Ili, posmatramo predstavu u pozorištu ili film i ako osetimo da neki glumac daje najbolje od sebe da bismo uživali, zar i to nije neka vrsta poštovanja? Kako to činimo, spisak u našoj svesci raste, naša podsvest je sve fokusiranija na to i polako počinjemo da primećujemo sve više stvari iz tog polja, energija poštovanja nam je sve bliskija, postajemo svesniji nje i na kraju, shvatamo da se nalazimo u okeanu te energije. I ne samo to, shvatamo da je to primenljivo na bilo koju drugu vrstu energije. Ukoliko osećamo da nam nedostaje novac, možemo primetiti kako je to divno što možemo preko interneta da pogledamo film koji inače košta 20$, ili seminar koji košta 10000$, pa se zahvalimo na tome što živimo u Srbiji i sebi zapišemo i to u spisak dobitaka za taj dan.

Bitno je ne odustajati i biti spreman na izazove i simbolične znakove koji se mogu pojaviti u narednim danima ili mesecima. Treba biti svestan da smo ta uverenja gradili dugo vremena i da možda neće baš nestati istog trena. Sa druge strane, uverenje je samo MISAO, pa samim tim, imamo moć da je zamenimo! 

Put ka slobodi vodi kroz srce

„Čovek samo srcem dobro vidi“ reče jednom Antoan de Sent Egziperi. Sećate li se ove divne rečenice iz „Malog princa“? Šta to uopšte znači „videti srcem“? Do pre samo nekoliko godina sam to razumeo kao neku umetničku rečenicu koja baš lepo zvuči. Međutim, od kada sam počeo da se dublje bavim duhovnošću, uvideo sam da naše srce zaista ume da „govori“ i da ukoliko želimo, možemo i da ga „čujemo“. Nešto me je snažno vuklo ka tome da ga sledim, jer sam verovao da samo tako mogu biti istinski srećna osoba, te da jedino tako moj život može biti svrsishodan i ispunjen. Saznao sam i da naše srce ima želje koje su ustvari istinske potrebe našeg bića i često su veoma različite od želja našeg uma. Želje uma su obično materijalnog tipa – kuće, kola, putovanja, idealan posao, savršen ljubavni partner ili porodica, itd… – sve što se nekako može videti ili opipati. Učeći o željama srca, uvideo sam da su one potpuno drugog karaktera. Odlučio sam da osluškujem srce i nakon duže potrage, pre nekih sedam-osam meseci, u dubokoj meditaciji koja je trajala čitava tri sata, konačno sam saznao šta je to što moje srce zaista želi.

– Da više živim u sadašnjem trenutku
– Da više ćutim i govorim mudro samo kada osetim inspiraciju
– Da vidim savršeno, bez sočiva i naočara

Pravo da vam kažem, uopšte nisam bio nešto posebno srećan kada sam ih zapisao. Jedna od prvih zamerki mog uma je bila: „Kako će ovo obezbediti moju budućnost? Kako ću da zaradim za hranu ako budem više ćutao?“.

Strah od budućnosti

Ova moja pitanja bila su zapravo očigledan znak mog straha ili nepoverenja u životni proces. Nisam imao pojma ni da postoji naziv za to, a ni da je kod mene prisutan. Čitajući knjigu Siniše Ubovića „Meditacija za početnike“, koju sam dobio od njega na dar, mislio sam kako to i nije baš za mene, jer ja sam već odmakao od nivoa „početnika“. Moji um su se sa mnom poigravao, a da toga nisam bio svestan. I onda pročitah pasus koji mi je otvorio oči. Siniša kaže da među meditantima ima mnogo ljudi koji umeju da osete ljubav prema čitavom Univerzumu (tj. da su im otvorene gornje čakre), ali da je problem često u donjim čakrama, odnosno nepovezanost sa Zemljom, jer je upravo ona izvor svega materijalnog. Ukoliko nismo povezni sa Zemljom, ne osećamo se istinski bezbednim na podsvesnom nivou i snažni, neprimetni strahovi utiču na naše ponašanje. Samo što nisam uzviknuo „Eureka“ kao slavni Arhimed. Majčica Zemlja je zaista izvor svega što mi je potrebno da bi na njoj i živeo, a ja to nisam umeo da prepoznam. Istog dana sam potražio odgovor kako bih mogao da se direktno suočim sa baš ovim strahom. I naravno, čitajući o metafizičkim značenjima koje nam telo šalje, uvideo sam da su bol u zadnjem delu vrata i kratkovidost, koje sam ja imao, znaci upravo tog straha od budućnosti ili straha od neuspeha. Da bih se oslobodio straha, neki od saveta su bili da što više vremena provodim u prirodi, da hodam bos ili negujem biljke, smanjim ogroman broj svojih aktivnosti i planova na minimum, meditiram u prirodi i živim mnooooogo sporije.

Iako je to značilo veliku promenu za mene, znao sam da je to ono što je potrebno i nisam odustajao. A verujte, bilo je mnogo situacija kada je moj um ludeo i govorio „Lenčugo, idi radi nešto konkretno“. Ali, uz konstantnu zahvalnost i rastuće poverenje u proces, iz dana u dan, strah je polako nestajao, osećao sam se sve mirnije i nekako, znao sam da ne moram da obavim milion aktivnosti dnevno da bih bio zadovoljan. Sve se nekako usporilo, a ja sam, neočekivano, počeo da se osećam bezbednije. Kako je strah postajao manji, ljubav i poverenje su rasli. Sada sam na potpuno novi način razumeo Sokratove reči „Znam da ništa ne znam“. Nekada bih ponavljao tu rečenicu kao papagaj, ali istinski u sebi misleći „Ma ja znam, nego vi ostali ne znate. Slušajte šta vam ja kažem.“ A danas, zaista duboko u sebi osećam da ne znam i tome se beskrajno radujem. Umesto planiranja svojih dana, prepuštao sam se životu i nekako govorio „Verujem ti, vodi me gde god da poželiš.“ I zaista, što sam se više prepuštao, osećao sam da me je život vodio upravo na savršena mesta za mene, ali i sve ostale u njemu. Zaista, ova transformacija iz „ja znam“ u „ja ne znam“ je jedno od najdivnijih iskustava koje sam doživeo.

A onda se desio jedan zaista poseban san. Tren pre nego što sam se iz njega probudio video sam sledeće reči: “Sada je vreme da odeš na lasersku operaciju vida. Ponovo dobro vidiš”. Osećao sam da ova informacija dolazi sa najčistijeg mogućeg mesta i znao sam da se odnosi na unutrašnji vid.

 

Sada ponovo dobro vidim

Osećao sam da su ove reči došle direktno od mog duha, tj. bio sam inspirisan da to i učinim (in spirit – „u duhu“). Istog dana sam krenuo sam u akciju, iako nisam imao novac. Jednostavno sam bio čvrsto uveren da će se pojaviti kada bude potrebno. Pozvao sam jednu od nekoliko ponuđenih klinika na internetu. Usledili su mali testovi, koji su bili tu, da bi proverili da li sam zaista spreman da se oslobodim straha i ustupim mesto ljubavi.

Ljubazna teta mi je rekla da je operacija moguća tek za mesec ipo dana, jer doktorka ide na odmor, kao i da je potrebno da na deset dana skinem sočiva, kako bih se spremio za pripremni pregled. Pošto sam znao da sam spreman za to već SADA, ljubazno sam zamolio gospođu da proveri da li je ipak moguće da zakažemo pregled ranije i zaista, posle minut čekanja, odgovor je bio da skinem sočiva odmah i dođem za deset dana na pregled. Bilo je potrebno da nosim naočare narednih dana, kako bi se oko pripremilo za pregled, ali ja sam još u januaru polomio staklo i nisam želeo da ih popravljam, iskazujući poverenje da ću ponovo videti savršeno. U novonastaloj situaciji, pozvao sam očnu kliniku u kojoj sam kupio naočare i pitao koliko vremena treba da čekam, znajući da je u prošlosti to uvek bilo bar sedam dana. Naravno, ovog puta je odgovor bio “dođite sutra po vaše naočare”. Neverovatno! Naredne dane sam proveo u potpunom miru, u prirodi. Posle deset dana, došao sam na pripremni pregled. Na pitanje ko me je preporučio, odgovorio sam samo da verujem svom unutrašnjem osećaju. Bilo je svima smešno, ali i istinito. Zaista, da nisam imao toliko poverenje, teško da bih racionalno dozvolio nekome da prčka laserom po mom oku, a da pažljivo ne proverim svaki detalj. A ovako, šta god da se pojavilo na putu, jednostavno sam znao da će biti savršeno, jer samo tako i može da bude. I naravno, pregled je prošao upravo tako. Moje oči su bile podobne za operaciju, ali još jednom mi je ljubazna teta rekla da je intervencija moguća tek kad se doktorka vrati sa puta, za nekih mesec dana. U svakoj prethodnoj sličnoj situaciji u životu ja bih poslušao taj racionalni glas. Ali, odlučio sam da još jednom iskažem poverenje i zamolio je da još jednom proveri sa doktorkom. I naravno, još jedno čudo – doktorka je imala još jedan slobodan termin, a čovek koji servisira laser i neophodan je za proceduru, upravo je odložio odlazak na more te, umesto za mesec ipo, operacija je bila zakazana za dva dana. Seriji čuda tu nije bio kraj. Evo još jednog zanimljivog detalja. Posle pregleda mi je rečeno da treba da kupim i naočare za sunce, kako bih nekoliko meseci bio zaštićen, zbog povišene osetljivosti oka. U prodavnici sam bezuspešno pokušao da nađem neke koje mi odgovaraju, a potom izgovorio sledeću rečenicu: “Neka, onda ću doći posle operacije, to će moja sestra da izabere, ona to najbolje zna.” Nekoliko minuta kasnije, kada sam izašao iz prodavnice, shvatio sam da u to vreme moja sestra radi i da neće moći da mi pomogne. No, nisam se oko toga uzbuđivao, znao sam da će sve biti kako treba. Kažu da kada sledimo želje svog srca, čitav Univerzum se ujedini kako bi pomogao. I zaista, prvo se moja devojka javila i rekla da će se vratiti sa odmora kako bi bila sa mnom kao podrška. Pošto sam stigao kući, naišao sam na sestru. Nije imala pojma šta se sa mnom dešava, ali je stigla da mi kaže kako je upravo uzela slobodan dan. Tek tada sam joj rekao za moju predstojeću operaciju, a ona je iznenađeno rekla “Pa jel’ ima ko da te vozi?” Naravno, dan kasnije je ovaj dvojac izabrao savršene naočari za mene, a ja sam bio u konstantnom stanju zadivljenosti.
Zadivljen svim ovim „slučajnostima“ koje su bile tu samo da mi kažu da je sve u savršenom redu, sa širokim osmehom krenuo sam kući. Sama intervencija je protekla perfektno, a takvi su i njeni rezultati. Ali, ja sam znao da nije poenta u mom savršenom fizičkom vidu bez naočara. Sada mi je bilo jasno da ponovo dobro vidim i iznutra.

 

Srcem vidimo veličanstveno SADA

 

Krenuo sam kući posle kontrole na kojoj je doktorka utvrdila da je sve prošlo perfektno. Prišao sam vratima od lifta. Ono što je usledilo verovatno je nemoguće rečima opisati, ali ovo je najbolje što umem. Odjednom, to više nisu bila samo vrata. U istom času, brzinom munje, osetio sam da su ta vrata potekla od majke Zemlje, da su ona sačinjena od nekog metala koji je u njoj sazrevao, možda milionima godina. Zatim sam u istom trenutku, u svojim mislima video rudara koji je taj metal iskopao, zatim čoveka koji ga je transportovao, pa obradio i na kraju, onog koji ga je ugradio baš na ovo mesto, kako bih ja sada imao privilegiju da se njime vozim. Sve se to dešavalo u trenu, a ipak – nekako sam bio svedok bar dela lanca događaja koji je vodio do baš ovog trenutka i bio sam apsolutno oduševljen. Zatim sam pogledao ka fotelji koja se nalazila pored i doživeo istu stvar. Osetio sam kompletnu njenu istoriju i stajao nepomičan u stanju apsolutnog divljenja. Zatim sam ušao u lift i do svog automobila se kretao neverovatno polako, i šta god bih opazio, zastajao sam i divio mu se – čarobnim oblacima, visokoj zgradi koja je dom velikom broju ljudi, automobilima koji nam pomažu da stignemo negde brže i komfornije, ljudima koji su sedeli u kafiću i radili ono što u tom trenutku žele, pa čak i zrnima prašine koja su letela oko mene. Sve je bilo nekako čudesno i savršeno i sve je bilo živo. U tom času sam se setio indijskog učitelja i događaja sa njegovog predavanja od pre nekoliko godina. U sred njegove rečenice, vetar je malo pomerio zavesu i kroz prozor je provirio zrak sunca. Učitelj je zaćutao. Nakon nekoliko sekundi nam je rekao kako je osetio ogromnu zahvalnost prema zrnu prašine koje mu se pojavilo pred očima i rekao nešto tipa: „Zamislite samo šta je sve moralo da se desi od početka postojanja Univerzuma do sada, da bih ja video ovo zrno prašine. Ono mi se pokazalo i ja sam poželeo da mu se zahvalim.“
Do tog trenutka sam jurio za raznim stvarima ili osećajima, svesno ili nesvesno. Koliko god da sam se trudio da budem miran, da budem prisutan u sadašnjem trenutku, i dalje su postojale želje za koje sam mislio – „e samo da se one ostvare i biću zaista srećan“. Očekivao sam razna čuda, a neka su se i desila. Ali, u ovom trenutku sam direktno svedočio najvećem čudu od svih – veličanstvenom SADA. Konačno sam razumeo bar delić svih onih priča koje su govorile da je sve tu već zbog nas, da se beskonačno mnogo stvari desilo kako bismo sada mogli da dišemo, trčimo, šetamo, pevamo, gledamo, dodirujemo, ljubimo… Vazduh, Sunce, voda – sve što nam je zaista neophodno je već besplatno i tu je kako bismo mogli da iskusimo upravo to čudo. Osećao sam savršenu bezbednost, sreću, zahvalnost – mir koji prevazilazi svako poimanje. Ono o čemu sam čitao i slušao, bar na neko vreme, desilo se i meni – video sam očima Ljubavi. I znao sam da tome želim da posvetim ostatak svog života. Takođe mi je bar na trenutak bilo jasno da šta god da poželim, a u skladu je sa potrebama mog bića, mogu da uradim. Ranije bih mislio „Dobra ideja, ali da li će mi neko pomoći, da li ću imati dovoljno novca za to…“ i izuzetno se plašio neuspeha, a sada sam jednostavno video, da ako je to mom biću zaista potrebno, nema šanse da se ne dogodi, te da će se pojaviti sve ono što je potrebno. Ali, da bi se sve to i desilo, bilo je potrebno je da prihvatim 100% odgovornosti za sve što se dešava u mom životu i da umesto da rešavam probleme intelektom (koji jeste naš vredan deo, ali jednostavno vidi mnogo manje nego što mi mislimo) – prepustim kontrolu svom najmudrijem delu i živim u inspiraciji, trenutak po trenutak.
Setio sam se rečenice Dalaj Lame da svetu nije potrebno više poslovno uspešnih ljudi, ali da je potrebno više ljubaznih. Istovremeno, setio sam se i Duška Radovića koji reče „onaj ko ume da voli, ne bi trebalo ništa više da radi“. Osećao sam da sam savršeno bezbedan i bezbrižan, da sam na pravom putu i da ću upravo tako voditi najbolji mogući život za sebe i sve u svom svetu.
Od tog časa ništa više nije bilo isto. Iako je tako delovalo, moj čitav svet se promenio. Konačno mi je bilo jasno da apsolutno nikuda ne treba da žurim. Od tada kada god provodim vreme sa nekim, jednostavno sam samo tu. Ne postoji važniji momenat od baš tog. Ne žurim kući da bih pročitao još jednu knjigu, uradio još jednu meditaciju, pročitao još jednu priču, postigao još jedan uspeh. Ono što je bilo najvažnije je da suštinski budem u tom trenutku i sa onim ko je u mom društvu, podelim to čudesno iskustvo. I tek sada mi je jasno da dok je taj strah od budućnosti u meni postojao, nisam imao šanse da budem zaista prisutan, bez obzira na sve dobronamerne savete i ideje na koje sam nailazio.

 

Kada slušamo svoje srce, često činimo potpuno neracionalne stvari

 

Nekoliko dana nakon toga, trebalo je da se vratim poslu nastavnika. Usnio sam zanimljiv san, u kome sam se uz potpunu zahvalnost, oprostio od svih kolega i učenika. Ipak znajući da imam mnogo lepih koristi od tog posla, otišao sam na posao. Ali, već prvog dana sam osetio manjak entuzijazma. Pitao sam se da li je to što razmišljam o tome da napustim posao samo moj kukavičluk i neprihvatanje dara koji sam dobio i biranje onoga što mi deluje lakše u trenutku? Znao sam da na to pitanje razmišljanjem sigurno neću doći do pravog odgovora, pa sam odlučio da u miru prirode pronađem svoje rešenje. Čim sam pronašao potpuni mir sa novonastalom situacijom, desile su se neke stvari koje bih ranije smatrao izuzetno neprijatnim (izuzetno negativna reakcija koleginice, a odmah zatim i značajno povećanje mog obima posla bez naknade), ali sam i tada odlučio da ne reagujem istog časa, već sam zatražio jedan dan, kako bih i sa tim događajem pronašao mir.
Došao sam kući, opustio se i u kontinuiranoj zahvalnosti osluškivao svoje srce. Misli su polako nestajale, pa se vraćale kao još veći nemir… I sledeće jutro sam proveo u istom stanju, ništa drugo ne radeći. Zatim sam krenuo u šetnju kraj Dunava. Kretao sam se izuzetno polako. I odjednom, pojavilo se pitanje: „ Da li bih radio ovaj posao, da mi odjednom bude drastično smanjen obim posla i bude mi ponuđena mnogo veća plata“? U tom času sam znao da to nije ono što ja želim. Nije bio problem u većoj plati ili vremenu, bilo je potrebno da poslušam svoje srce. Ono je reklo da treba više da ćutim , a to je značilo i – nema više predavanja. Opet me je preplavio čarobni mir. Znao sam da je još jedan ciklus u mom životu završen i da me čeka nešto novo. Ali, za to nešto novo je potrebno još jednom iskazati ogromno poverenje i hrabrost. Kažu da je potrebna hrabrost da bismo voleli. Narednog dana dao sam odlučio da napustim svoje radno mesto na bezbednom i lepom državnom poslu. Trebalo je da ostanem još tri dana u školi, kako bi na moje mesto došla savršena zamena. Znao sam da će reakcije drugih ljudi samo odražavati moje stanje i da će svaki njihov nemir, zapravo biti moj. Kažu da kada sledimo inspiraciju i činimo neracionalne stvari, uvek izazivamo zemljotres u svom životu. Ali, ukoliko ostanemo povezani sa svojim srcem, zemljotres se polako umiri. Tako je i bilo.
Na jednom od mojih poslednjih časova u školi, devojčica u prvoj klupi nosila je majicu na kojoj je pisalo „Nirvana“. Ni sam ne znajući baš savršeno značenje, upitao sam je, a potom i ostale učenike, da li znaju šta je to. Pošto niko nije znao, predložio sam onima koje to zanima da provere za sledeći čas. I zaista, na sledećem času se javiše troje učenika. Dali su mi tri odgovora, različita, a ustvari ista. Savršeni mir, savršena sreća, totalna bezbrižnost. Dok su pričali, duboko u sebi znao sam da su ovi odogovori zapravo namenjeni meni. Ja sam iskusio NIRVANU! Potpuna bezbrižnost – shvatanje da je sve savršeno ovako kako jeste i da samo treba da nastavim da slušam svoj Duh i da će se on pobrinuti za mene.

 

Sve želje moga srca se ostvaruju

Uporno sam nekoliko meseci ponavljao ovu afirmaciju i uživao u njoj. Nekoliko meseci kasnije, zaista sve želje su se ostvarile. Pitao sam se i sumnjao kako će mi to pomoći, a sada mi je to potpuno jasno. Dobio sam mnogo više nego što sam mogao da očekujem. Sada vidim savršeno, naučio sam da uživam u sadašnjem trenutku, mnogo više ćutim i osećam predivni mir, te nastojim da pričam samo kada osetim inspiraciju.
Dok ovo pišem, prisećam se raznih trenutaka iz svoje prošlosti. Način na koji sam ranije hodao, na primer. Naučen da je najvažnije pobediti i biti najbrži, uticao je na mene. Zato bih, kada sam šetao, u mislima vodio trku sa ostalim prolaznicima, te bih sebi čestitao sebi kada ih preteknem sve. Naravno, sada mi je jasno da su ti trenuci protekli, a da ja nisam primećivao ni ljude, ni miris ruže, ni prelepe oblake. Slično je bilo i u obdaništu, kada bi nam vaspitačica rekla „ko prvi pojede, pobednik“. Decenijama sam jeo kao mećava, a da nisam imao pojma ni odakle stiže ta hrana koja mi omogućava da živim. Sada je sve mnogo drugačije. Znam da je ljubav u meni konačno prevagnula i da će strahovi, kojih i dalje ima, lakše otputovati na svoje odredište.
Od mnoštva uvida, tri bih hteo da izdvojim:
1) Ako misliš da moraš – grešiš
2) Ako žuriš – grešiš
3) Savet koji nije tražen je kao prst u oko
Od kada primenjujem ove uvide, ne mogu da objasnim koliko se kvalitet mog iskustva na ovoj planeti za mene poboljšao, a mislim da su toliko jednostavni, da ne zahtevaju pojašnjenja.

„Ne postoji ništa izvan nas“ (dr Hew Len)

 

Pre nekoliko godina, slušao sam predavanje dr Hu Lena, učitelja Ho’oponopona sa Havaja, koje mi je promenilo život. „Ne postoji ništa izvan nas“, reče tada on. Ono kako ja razumem ovu rečenicu je da ne možemo iskusiti ništa nečim što je izvan nas. Mi smo izvor svih naših iskustava. Zato je svačiji svet jedinstven. Neko ko je doživeo traumu u vodi će najčešće drugačije posmatrati kupanje u reci od nekoga ko obožava plivanje. Na taj isti način, tj. različito ćemo doživljavati i zemlju, vazduh, hranu, različite ljude, ceo svet. Zato je ustvari sve u nama. Jer, ukoliko mi kreiramo svoju realnost, onda kreiramo i „negativna“ iskustva. Ukoliko to mesto u sebi transformišem u ljubav i moje iskustvo će se promeniti. Ali, kako to stvarno funkcioniše? Evo primera iz života koji se upravo desio.
Već duže vreme pišem ovaj tekst. I kad god sam pomišljao da ga završim, nešto je u meni govorilo „nije kraj, nije kraj“. Pred sam zaključak, odlučio sam da odem u šetnju. Hodao sam veoma polako, i uprkos visokoj temperaturi, zaista uživao. Međutim, bio sam veoma iznenađen kada sam u ogromnom Dunavu, u blizini fabrike hartije na Ada Huji video čoveka koji pliva. I to čovek roni, pliva raznim stilovima, istinski uživa, u potpunosti slobodan. Odmah su došle misli „Da li je možda smrtno bolestan, pa radi šta god poželi?“ i slično. Nastavio sam sa svojom šetnjom i u povratku ga primetio kako izlazi iz vode. Nešto me je vuklo da mu priđem.
JA: Izvini, primetio sam da plivaš u Dunavu i da istinski uživaš. Svi pričaju o tome koliko je Dunav prljav i koliko je opasno u njemu se kupati. Kako to da si se usudio na tako nešto?
ON: Znaš, moj deda je bio alas, a onda i moj otac. Odrastao sam na ovoj reci i volim je. Kupam se na ovom mestu već dvanaest godina i nikada nisam imao nikakvu boleštinu.
JA: Tako sam i mislio. Hvala ti i doviđenja.
Krenuo sam kući u potpunom miru. Znao sam da je to zaključak koji mi je bio potreban.
Ovaj čovek istinski voli Dunav i nema nikakav strah od njega. Neke drevne civilizacije nas uče da je apsolutno sve oko nas živo, da sve ima emocije, pa na taj način i ova reka… Ona oseća njegovu ljubav i voli ga, te će njegovo iskustvo Dunava biti savršeno. Straha nema. A kada straha nema, ostaju samo mir, ljubav i sloboda.

 

Kako je jedan skijaški vikend postao duhovno putovanje

Evo još jednog teksta koji jedva čeka da izađe iz mene i koji će biti prilično zanimljiv, jer vrlo konkretno govori o onome za čime često žudimo –  kako se naš duhovni rad i oslobađanje od uverenja na energetskom nivou, manifestuje u materijalnom svetu.

Pre nekoliko meseci prijateljica mi reče kako su moji tekstovi često veoma ozbiljni i da bi volela da malo čita onog Marka kog poznaje, duhovitog i nasmejanog. Sada znam da je i to bio moj strah. „Ko zna šte će oni misliti o meni? Ako budem pisao ozbiljnije, možda ću više vredeti u očima drugih.“, svesno ili nesvesno, to su programi koji su se vrteli negde u meni. Sada mi je jasno da se to dešava sa mnogim ljudima koji se nalaze na bilo kakvoj vrsti „javne scene“. Ako prihvatimo da igramo ulogu profesora na fakultetu, filmskog kritičara, političara ili neku drugu koja „nastupa“ pred drugima, plašimo se da, takvi kakvi jesmo, nećemo biti dovoljno dobri, pa zato navlačimo različite maske i trudimo se da impresioniramo druge nečim što nismo mi. Ali, verujem da sam naučio svoju lekciju.

Na putu ka srećnom i svrsishodnom životu, znam da su zahvalnost i opraštanje ključni faktori, ali nisu i jedini. Već duže vreme, osećao sam da na tim poljima izuzetno snažno napredujem, ali i dalje nisam bio zadovoljan nekim aspektima svog života. Nisam uspevao da primetim šta je to što me uporno vraća na stare lekcije. Srećom, Univerzum mi je dodelio divnog mentora koji je odmah prepoznao moj problem. Reč je o Siniši Uboviću, koji ima fantastičan i veoma redak kvalitet, da sa lakoćom uočava problem i daje jasan i konkretan predlog rešenja. Vrlo brzo mi je skrenuo pažnju na moja negativna uverenja o zasluživanju. Zaista, posmatrajući svoju okolinu, počeo sam da verujem da se do uspeha ili ispunjenja životnih želja stiže sa dosta teškoća i muke. I naravno, život je konstantno bio baš takav, šaljući mi poruku o onome što se dešava na energetskom nivou u mojoj svesti.

Vratio sam se se jednostavnom, ali veoma snažnom alatu, afirmacijama – koje sam ranije probao, ali posle nekog vremena počeo ređe da ih primenjujem, pošto mi se činilo da „to kod mene ne funkcioniše“. Ovog puta nisam odustajao od poruke da se sve želje moga srca ostvaruju, te da zaslužujem svako dobro. Međutim, u poslednje vreme sve moje želje su bile tipa „Nađi svoj mir“ ili „Budi u sadašnjem trenutku“, tako da nisam mogao na jednostavan način da „izmerim“ efekte. Međutim u jednoj trosatnoj meditaciji pojavile su se i želje tog opipljivijeg tipa, a jedna od njih je bila i da odem na skijanje.

Idealna prilika je bila prethodni vikend. Moja ljubav prema skijanju razvila se još kada sam bio dete. Roditelji su sestri i meni omogućavali da skijamo svake godine, iako oni sami do tada, nikada nisu stali na skije. Osetili su da je to nešto divno i vredno radili kako bi nam to zadovoljstvo pružili. Upravo dok ovo pišem preplavljuje me osećaj ogromne zahvalnosti prema njima. Divno osećanje pri kome se istovremeno smejem i teku mi suze. No, da se vratim na temu. Kao dete, skijao sam i u tome izuzetno uživao. I danas se sećam mnogih detalja sa zimovanja uz mnoštvo živopisnih detalja – to je onaj osećaj kada trenutak doživiš svim čulima. Često bih jutrom bio prvi skijaš na stazi, kojom još niko tog dana nije prošao. Da li je to bio kristalno čist sunčani dan ili mećava uz gustu maglu u kojoj ne vidim bukvalno metar ispred sebe, nije bilo važno, jer sam uživao i srce se radovalo.

Međutim, kako sam odrastao i učio od okoline, pojavila su se dva problema, tj. negativna uverenja.

Jedan je bio da sam u razgovoru sa ljudima primetio da neki „skijaju bolje“ od drugih. Tada u potpunosti nesvesnom Markiću, ego je zapovedao sa velikom lakoćom. Brzinom svetlosti nastala je želja da i ja budem taj za koga će drugi reći da „skija bolje“. Naravno, ona radost srca se drastično umanjila, a ja sam počeo da se trudim da skijam za aplauze. Bože, voleo bih sad da vidim kako sam izgledao tako se pretvarajući, siguran sam da je bilo super smešno. Očigledno, nisam prihvatao sebe kakvav jesam, pa sam to tražio od drugih.

Drugi problem se pojavio paralelno sa tim. Neuspesi na fakultetu su me činili veoma nesrećnim, nisam uspevao sa njima da se izborim, te sam, počeo da kažnjavam sebe osećajući krivicu. Roditelji bi me kao i uvek pozivali na skijanje, ali ja bih insistirao na tome da skijanje nisam zaslužio, jer nisam položio ispit. Odbijao sam da budem srećan jer to nisam zaslužio.

Šta je mogao Bog da kaže? „Ne prihvataš sebe? Hoćeš da se mučiš da bi se osećao srećnim? Važi! Tvoja želja je za mene zapovest.“

I evo kako je taj plan sproveden u delo. Pošto je moja porodica nastavila sa tim zimovanjima svake godine, kao i veliki broj mojih drugara, i ja sam nastavio sa tom tradicijom.  Međutim, moja podsvesna uverenja su diktirala da sreću moram da zaslužim, te sam morao da nađem način da samog sebe spotaknem na svim poljima, pa i tom. Tada sam kupio skijaške cipele koje su važile za odlične. Međutim, iako su one „odlične“, meni su vrlo brzo počele jako da smetaju te sam, iz godine u godinu, sve češće osećao izuzetno veliki bol pri skijanju. Počeo sam da skraćujem svoje aktivnosti na stazi, smanjilo se moje uživanje, a patnja je bila sve veća. I tako godinama. Sećam se jedne nedelje na Jahorini, kada sam šest dana skijao svaki dan po ceo dan, sa ogromnim bolom. Poslednjeg dana su staze bile zatvorene zbog nedostatka snega. Kako sam se samo radovao tome jer je, bar na kratko, moje mučenje prestalo. Zašto mi nije palo na um da jednostavno promenim cipele, odustanem od skijanja, ili nešto treće? Takav je bio moj obrazac, a kada se u njemu  nalazimo on deluje veoma snažno i teško nam je da ga primetimo. Slepi smo za ono što svi drugi sa lakoćom vide. A i u situacijama kada mi je i padalo na um da jednostavno promenim skijaške cipele, ili ih dam svom ocu (koji je u međuvremenu proskijao, a pomenute cipele su mu savršeno odgovarale) uvek bi se nešto „namestilo“ da ta akcija ne uspe.

I onda se desio prethodni vikend. Nekoliko dana pre toga sam odlučio da idem na skijanje, ali sam se i dalje blago predomišljao. U meni je bilo prisutno ono sećanje na veliki bol. Uz to, desilo da se pred samo putovanje vidim sa dve grupe starih drugara sa kojima sam proveo celo popodne i veče, a da još nisam spakovao nijednu stvar. Stigao sam kući pola sata posle ponoći, spakovao nekoliko stvari, odspavao samo tri ipo sata i krenuo kolima ka snežnoj lepotici. Stigao sam, a tamo, idealno vreme, snega koliko duša može da poželi, sve staze rade… Prva razlika koju primećujem – kupujem ski pas bez pitanja koliko košta, jer znam da je to želja mog srca, pa samim tim, cena nije ni važna i sigurno ću imati i više nego dovoljno. Prethodnih godina bih skijao, ali sa konstantnim uverenjem da je ta usluga preskupa. Danas sam neizmerno zahvalan ljudima i tehnologiji koja mi omogućuje da uživam u tom predivnom sportu.

Potom dolazi momenat da iznajmim skije. Ranije sam uvek imao svoju opremu, ali od kada je počelo da dominira ovo neprijatno uverenje, sve što ima veze sa skijanjem bih odlagao. Verovao sam da ću opremu kupiti u nekoj budućnosti, tj. u onoj u kojoj ću konačno zaslužiti da je imam. Oh Bože J

Dakle, okrenem se levo – desno i oko mene je sigurno desetak štandova koje iznajmljuju opremu. Krenem ka najmanje uglednoj kamp prikolici sa idejom da je tu oprema nešto jeftinija, a meni nije ni važno da skije budu najmodernije, već da skijam i uživam. Dočekuje me veoma prijatan čika i dok sam uzimao skije i štapove, primetio sam da je u razgovoru sa drugim ljudima pomenuo „važna je duša, važna je ljudskost“. Osetih da je to bilo iskreno i toplo. U skladu sa tim, usluga koju je nudio bila je zaista izuzetno kvalitetna i jeftina, pa sam osećao da sam doneo pravu odluku slušajući osećaj. „Kako si ga samo nanjušio“, reče jedan moj drugar. To je bio veoma bitan detalj, kog u tom trenutku još nisam bio svestan. Dakle, sveže opremljen, krenem ja na stazu.

Oh, kakvo uživanje. Ovog puta, svesniji nego ranije, nisam dozvoljavao da se pitam da li dobro skijam ili da li neko skija bolje ili lošije od mene. Ponovo sam skijao za sebe, kao kada sam bio dete. Često sam se zaustavljao da udahnem predivni, živi vazduh, osmotrim šumu, planinske vrhove, čudesne oblake, nedirnute snežne padine… Znajući da životne energije na planini ima u izobilju, često sam duboko disao, osećajući da u sebe unosim upravo tu životnu energiju koja se toliko pominje u raznim duhovnim krugovima. Tokom dana se pokazalo da i to izuzetno dobro šljaka J Naime, prethodne noći sam spavao samo tri ipo sata, vozio do Kopaonika, skijao intezivno skoro sedam sati i po povratku u apartman  i dalje nisam osećao umor. Te noći sam zaspao tek u ponoć, a jedini u našem apartmanu koji takođe celog dana nije želeo da zaspi (što se inače nikada ne dešava) je bio i moj sestrić, star godinu i dva meseca. Verovatno se i on napunio na isti način.

No, da se vratimo drugom starom uverenju. Afirmativne misli i razna duhovna čišćenja, donela su mi priliku da staru lekciju još jednom pokušam da položim. Bol u nozi je počeo da se pojavljuje, a vrlo brzo i da bude toliko snažan da je postao strašan. Posle samo dva sata, više nisam uspevao da uživam, već sam zaista samo patio. Sa druge strane, volim skijanje pa odbijam da odustanem. Baš u skladu sa uverenjem koje kaže da sreću moram da zaslužim sa teškoćom i da se mučim. Znajući da je problem negde u meni, obratih se kreatoru u Ho’oponopono stilu… „Šta god da je to u meni, a što izaziva ovaj problem, spreman sam da pustim… Žao mi je, oprosti, hvala ti, volim te…“. Znao sam da sve mora da se reši na tom energetskom nivou, a rezultati se kasnije vide u materijalnom svetu.

U nekom trenutku, u tom stanju, odlučujem da napravim malu pauzu i popijem čaj. Nalazim se u kafiću na stazi sa majkom i devojkom. I sve je u redu dok nisam krenuo da obuvam cipele. I one, videvši bolnu grimasu na mom licu, šokirane, bukvalno me zamole me da iznajmim druge cipele. Njima je bilo jasno ono što meni nikako nije padalo na um, da je moguće učiniti neku tako jednostavnu stvar. Ali čak i tada, iako sam cipele jedva obuo, i dalje sam se opirao, tj. moj stari obrazac, dajući još jedan, finalni pokušaj da opstane kroz moj ego:

„Ma mogu ja to, evo sad će da se zagreje i neće više boleti“.

Krećem se niz stazu, a bol je još mnogo jači i bukvalno osećam na svakom okretu kao da mi neko oštricu noža zabija u nogu.  I u tom trenutku, posle toliko godina, bol je konačno bio dovoljno jak da odlučim da pomognem sebi. Otišao sam kod čike, koji je istog momenta rekao: „Šta je bilo, ubijaju te cipele?“

Bio sam u prilično beznadežnom stanju, jer, iako sam skinuo svoje cipele, delovalo mi je da je zglob toliko upaljen, da ne postoji materijal koji bi mogao da mi pomogne. A čovek me samo pitao gde boli i istog momenta mi dade… čarobnu cipelu J Obujem se i vidim da mogu da skijam i to sa lakoćom! Oh, Bože! Munjevito se vraćam na stazu i konačno, posle toliko vremena, imam osećaj da letim po snegu. Ponovo uživam u svakom pokretu, lakoći, osećam škripu snega, vetar na licu, srce bije snažno, mišići bride… Staze postaju prazne, i gotovo sam skijam. Neko bi možda pomislio da je to moguće samo u vizuelizaciji… Mašta? Hahaha J Mi zaista kreiramo svoju realnost, samo što nemamo pojma da u svakom trenutku, kroz svoja čula, primamo milion puta više informacija nego što smo ih svesni. I tada, u jednom trenutku, konačno, sve ovo što sam ispisao, svi ovi naizgled nepovezani detalji postaju priča, kojoj je bilo potrebno dvadesetak godina da bi se zaokružila. Upravo mi pada na um kao „ne može u rečenici da stoji zaokružila, mora da bude zaokružena, to je glagolski pridev trpni.“ Markooooooo! Probudi se. Koga još boli k… za to. Ta priča ima svoj život, baš kao i mi. Ceo proces kreiranja negativnih uverenja, zatim života sa njima u skladu i na kraju otpuštanja istih, pa zatim manifestovanje novih u materijalnom svetu. Zatim sledi još jedan fantastičan uvid. Svih ovih godina mi se činilo da je onaj bol u nozi moj neprijatelj. U tom trenutku desio se totalni preokret i postalo mi je jasno da je upravo taj BOL bio moj najveći SAVEZNIK sve vreme. Nije odustajao i kontinuirano me upućivao da rešim svoj veliki problem.

Zanimljivo je da sam dan pre toga čitao Sinišinu knjigu „100% ja“ u kojoj pominje priču kako je na dan venčanja dobio na poklon divan auto, ali da je takođe verovao da to mora nekako da zasluži, osećao se neprijatno kada je trebalo da ga u njemu vide poznanici, jer, kako sad odjednom da vozi skupoceni automobil, kad ništa teško nije radio, ničim ga nije zaslužio. Samo tri dana kasnije, doživeo je saobraćajnu nesreću u kojoj je auto bio teško oštećen. Univerzum vrlo brzo reaguje na naša uverenja. Takođe piše da on tada uopšte nije bio svestan šta se tu u stvari desilo, sve dok na jednom svom predavanju o zasluživanju, desetak godina kasnije, odjednom nije postao svestan cele priče.

Međutim, priči ovde nije kraj. U ovom stanju, neizmerno zahvalan, odlazim kod čike koji iznajmljuje skije. Obasipam ga komplimentima i iako mi to zaista nije padalo na um, niti sam poneo novac sa sobom, pitam:

  • „Da li bih mogao da kupim skije kod vas?“
  • „Kakve hoćeš?“
  • „Samo neke budu dobre, koje vi preporučite.“

Čovek mi pruža neke skije, a ja ih ne proveravam ih jer imam apsolutno poverenje. Znao sam da je trebalo da se sretnemo i da sve ovo ima mnogo dublji smisao. Dan kasnije sam naravno došao do novca, otišao do njega i ponudio da platim, a on mi reče: „Neka, prvo ti ceo dan skijaj, pa ćeš na kraju odlučiti.“ Naravno, sve se desilo idealno za obojicu.

Dan kasnije, pošto sam se već vratio kući, bacim pogled na svoju vizuelnu tablu, koju sam kreirao kako bi me podsećala na neke snažne životne mudrosti i želje mog srca. Na njoj je između ostalog, i par novih skija. Sećam se momenta kada sam birao tu sličicu na internetu i tada je moja  želja bila samo da nabavim nove skije, jer u tom momentu više nisam imao  opremu. I novo čudo se desilo kada sam bacio pogled na te skije na tabli. Ispostavilo se da izgledaju gotovo identično kao one koje sam sada kupio. Potpuno iste boje (crvene, crne sa malo bele) i oblika. Od ogromnog broja kombinacija nama poznatih boja, čika mi je dao baš ove, a sve kao odgovor na moju rečenicu „hteo bih neke dobre skije“. Slučajnost? Davno je prošlo vreme kada sam u to verovao.

U prethodnom tekstu sam pisao o vežbi u kojoj se koncentrišemo da primećujemo ono što nam se čini da nam nedostaje, te tako vremenom postajemo svesni da već živimo u okeanu te energije. Što smo je svesniji, sve je više ima. I zaista, sve više to primećujem i u svom fizičkom okruženju. U momentu kada sam, posle skijanja, ostao bez dinara u džepu, prijateljica me je izvela na večeru, a nove patike za trčanje stigle od zeta, za koga se ispostavilo da su mu male. Takve stvari se dešavaju svakog dana, samo je pitanje kako ćemo ih posmatrati.

I za kraj. Kako se oslobađamo raznih uverenja, postajemo sve lakši, slobodniji, sve bliži svojoj istinskoj snazi, lepoti, postajemo svesniji naših čudesnih potencijala i neograničenosti naše duše. Sada mi se čini da je upravo to srž duhovnosti – svakog dana se kretati putem „100% JA“. Svakog trenutka umire stari „ja“, a novi se rađa, hteo ja to da prihvatim ili ne. Tada svaki dan shvatamo kao novu priliku da budemo ljubazniji, nežniji, svesniji, srećniji, ispunjeniji ljubavlju.

Pre neki dan u razgovoru izgovorih sledeću rečenicu:

„Sviđa mi se ovaj novi Marko. Prosto ne znam šta će sledeće da uradi, stalno me iznenadi.“

Mudri prijatelj mi reče: „Brate, to je pravi znak da si konačno počeo da se zaljubljuješ u sebe.“

 

Vežba zahvalnosti

Svi bismo voleli da nam životi budu lepši, mirniji, srećniji odmah… A rastemo u društvu koje je konstatno okrenuto ka onome što nam nedostaje. Verujemo da kada konačno steknemo ljubav, novac, kuću, drugove, nove čizme ili osvojimo prvo mesto na nekom takmičenju, bićemo zadovoljni i srećni. Retko se bavimo pitanjem kako smo uopšte došli na ovaj svet, kako to da smo se rodili baš ovakvi kakvi jesmo (šanse za to su beskonačno male), retko se zapitamo šta su sve morali naši roditelji da učine za nas, koliko smo samo hrane pojeli, vazduha udahnuli, vode popili itd…, da bismo i danas koračali ovom čudesnom planetom. Ukoliko to ne promenimo, biće nam veoma teško da ikada osetimo sreću.

Znam da se mnogima čini da je nekima lakše da budu zahvalni od drugih, ali, sada ću vam prepričati događaj od pre samo pre samo nekoliko dana, kada sam sedeo sa jednom gospođom na žičari na Kopaoniku. Dok sam ja primećivao koliko je samo divno što ima mnogo snega, što sve staze rade, što sija sunce, vazduh predivan, u sedištima čak postoji i grejanje, nema gužve, itd… – ona je primećivala da radnici koji održavaju žičare nisu ustali na vreme, da staze nisu baš kao piste, kakve ona jedino voli, da je pretoplo, da menadžment u državi ne valja i počela da priča o tome kako je njoj bilo u Italiji na nekom skijalištu. U sledećoj rečenici je rekla da je već dve nedelje na Kopaoniku!

“Oh Bože, kako je ona samo nesrećna i kako sebe kažnjava…” pomislio sam. Na ovom primeru zaista možemo da vidimo kako ista situacija može izazvati potpuno suprotna osećanja. I znam da sam nekada i ja mnogo više bio “na njenoj strani”.

 

Više puta sam citirao Cicerona koji kaže da ZAHVALNOST, ne samo da je najveća vrlina, već i majka svih ostalih. Pre neki dan, čuo sam Robina Šarmu koji govori o toj ljudskoj osobini, da se fokusiramo baš na ono što nam nedostaje, kao evolutivnoj karakteristici koju možemo prevazići isključivo koncentrisanom zahvalnošću. Zaista, ukoliko samo nekoliko minuta dnevno odvojimo da se zahvalimo na onome što nas čini srećnim (neke statistike kažu da su u životu većine ljudi uvek 90% stvari sasvim super i 10% su “problemi”) – konačno ćemo svet početi da posmatramo iz drugog ugla, pa će se samim tim, i naš svet promeniti. Zahvalnost je trening za sreću. Ukoliko je vežbamo, sigurno ćemo vremenom početi da se osećamo mnogo bolje.

 

Ovog puta ću sa vam podeliti priču Džoa Vitalea (američkog autora, koji je od života u kamp prikolici i bez hrane – stigao do divnog života u kome podučava druge, piše divne knjige i uživa u izobilju svega lepog na ovom svetu).

Dakle, kaže Džo da je živeo jako teško i tokom dana radio sve i svašta kako bi preživeo. Međutim, taj teški život ga je motivisao da svake nedelje ide na besplatna predavanja o uspešnom i srećnom životu, koja su održavana na obližnjem koledžu, nedaleko od kamp prikolice koja je bila njegov dom. Svake nedelje bi slušao razne govornike i ono što je bilo zajedničko za sve njih, jeste ZAHVALNOST. Kontinuirano su ponavljali “Budite zahvalni na onome što imate”, ali je njemu to bilo toliko teško, jer se osećao izuzetno nesrećnim. Uvek bi govorio samom sebi “Lako je njima da budu zahvalni kada imaju sve što požele”. I posle godina dana svih tih predavanja, vratio se u svoju kamp prikolicu. Sedeo je i pokušao da primeni te reči, ali je bio izuzetno besan. Ljutito je pogledao po prostoriji i video samo jednu olovku i svesku. I dalje besan, uzeo je olovku u ruke i pomislio:

 

“Šta ja to imam? Imam običnu olovku? Šta mogu da uradim olovkom”?

 

Njegov bes je govorio iz njega i počeo je da piše:

 

1) Mogu da napišem oproštajno pismo ovom svetu kada se ubijem.

2) Mogu da napišem pismo bivšem šefu i kažem mu da ga mrzim…

 

I tako dalje, ideja vam je jasna…

Posle nekoliko minuta, olovka je i dalje bila u rucu, a misao koja mu je pala na um je bila…

“Hm… Jedan Viljem Šekspir je upravo svojom olovkom napisao delo koje je promenilo svet! Isto tako i Dostojevski, Tolstoj, itd… Tog momenta je napisao:

– Olovkom mogu da napišem bestseler knjigu kojom ću promeniti svoj život, a time i svet.

– Olovkom mogu da napišem pismo staroj majci i napišem koliko je volim…

 

I tako dalje, kaže da je napisao više desetina redova na temu zahvalnosti koja ga je preplavila.

U tom stanju, kada je malu olovku posmatrao kao ogromno čudo, a oči mu se sjajile istinskim žarom, okrenuo je olovku. Na njenom dnu je bila gumica.

“Vaaaaaaau! Pa ovo ima i gumicu! Šta sve mogu sa gumicom?” Prva stvar koju je učinio je – obrisao prva dva reda koja je napisao…

 

Danas on živi, bar po njegovim rečima, divnim životom. Ali, ne smatra da je glavna prekretnica bila njegova prva knjiga, prvi seminar, prvi film, nova kola ili kuća…- smatra da je dan preokreta bio baš taj, kada se zahvaljivao na čudesnoj, maloj olovci.

 

Moj predlog za vas je da, od danas, svakog jutra odvojite bar dva minuta i u posebnu svesku, koju možete ukrasiti i nazvati je “Knjigom zahvalnosti”, zapišete po pet stvari na kojima ste zahvalni. 

 

Iako je ova vežba svakog dana deo mog dnevnika, odlučio sam da od danas uzmem i posebnu svesku, i svrhu našeg zajedničkog rasta.

Evo i sličice kako to kod mene izgleda 🙂 nekada me ponese pisanije i ne mogu da prestanem, ali za danas, sasvim je dovoljno 🙂

 

Kako da vodimo nadahnut život?

Da li biste voleli da se svakog jutra budite sa željom da što pre iskočite iz kreveta, kako biste osetili čaroliju predstojećeg dana? Da li želite da vodite život u kome nema „ubijanja vremena“? Ako pripadate većini ljudi, ne osećate se srećnim i zadovoljnim. Sva istraživanja govore da je onih koji se osećaju srećno i uspešno vrlo malo. Često mislimo da je odgovor u bogatstvu, ali čim se bar malo osvestimo, jasno nam je da to nije odgovor. Zapravo, čovek koji može spokojno da umre, upravo je onaj koji je ispunjen u više ključnih oblasti u životu. A kako da vodimo nadahnut život u tim oblastima, pokušaću da odgovorim na svoj način.

Pre svega, očistimo svoju prošlost

Kada postanemo svesni svojih reakcija i kada počnemo da biramo svoj emotivni odgovor na životne situacije, vidimo i da naše, ali i reakcije drugih ljudi, dolaze iz životnih iskustava. Neko ko je jedva preživeo davljenje, najverovatnije neće na isti način gledati na kupanje u reci, kao neko ko je sa plivanjem imao samo prijatna iskustva. Momenat kada sam shvatio da prošlost diriguje mojim ponašanjem, bio je ključan u mom osvešćivanju.  Potom sam spoznao da su i sve emocije koje nismo izrazili na zdrav način ostale kao blokirana energija u nama, te da je to neophodno učiniti, ako želimo da naša prošlost prestane da se ponavlja i naše životno iskustvo promeni. Na raspolaganju imamo mnogo alata, a meni je veoma pomogla meditacija, pri kojoj sam, po prvi put u životu odvojio vreme da osećam zahvalnost. Ciceron je rekao: „Zahvalnost ne samo da je najveća, već je i majka svih vrlina“. Iz stanja zahvalnosti mnoge bolne situacije iz svoje prošlosti mogao sam da sagledam iz drugog ugla i da iskreno oprostim.

Život je herojsko putovanje

Džozef Kembl, američki naučnik i pisac koji se bavio mitologijama raznih civilizacija, posle mnogo istraživanja, došao je do zaključka da je život prava herojska avantura. Uvideo je da u pričama naroda koji se nikada u istoriji nisu sreli, postoje potpuno iste ideje i da su one nekako usađene u sve nas. Svi smo na tom putovanju i stalno dobijamo pozive da se uključimo u pohod, a na nama je da ih sa hrabrošću prihvatimo.
Zanimljivo je da se baš u tom herojskom odnosu prema životu, nalazi i odgovor na pitanje „Kako voditi nadahnut život?“ Jedini pravi odgovor je – nadahnimo sebe!  Promena je jedina stalna stvar i neminovno se dešava, u svakom trenutku, na svakom mestu u Univerzumu. Apsolutno sve se kreće u svakom času, pa ako je već tako, da li želimo da upravljamo brodom našeg života, ili da ga pustimo da luta sam, prepušten vetru? Ima duhovnih ljudi koji kažu da je sve već zapisano i da mi praktično ne možemo uticati na razvoj događaja, te da je jedino što možemo  da prihvatamo sve, u sadašnjem trenutku, kao i da se treba osloboditi svih želja. Smatram da je prihvatanje i prisutnost predivna vrlina, ali ipak, smatram da su želje sastavni deo naših života, pa težim da usmerim taj brod, uz konstantno osluškivanje znakova za koje osećam da dolaze sa nekog drugog, „višeg“ mesta.
Kada smo na tom putu, mislim da je odlično svakog jutra se zapitati da li bismo više voleli da, kao čudo kreacije, damo sve od sebe, ili da na primer traćimo vreme uz uobičajeni tv-program? Kada postanemo zahvalni, shvatimo i dragocenost svakog trenutka. Iz tog razloga, sebi postavljam još jedno pitanje. Da li ću biti radosniji, nasmejaniji, pametniji, spokojniji ili na primer, bogatiji ljubavlju, ukoliko se opredelim da nečemu posvetim sat vremena svog života ili ne? Ukoliko znam da će me naredna aktivnost udaljiti od dugoročnog cilja i umrtviti moj um, biram da u njoj ne učestvujem.

Nastojim da pojednostavim svoj život, pa je pred vama ovih sedam konkretnih ideja.

1.    Kako da vodimo nadahnut emotivni život?

Ovde zaista treba da postanemo svesni sebe. Postanimo radoznali kada su u pitanju naše navike, zapitajmo se zašto nešto radimo na ovaj ili onaj način, ovladajmo našim unutrašnjim procesima. Svakog dana odvojimo bar nekoliko minuta kako bismo usporili, zatvorili oči, pronašli unutrašnji mir.Zapišimo u dnevnik kako se osećamo, i upitajmo se da li smo mogli bolje da reagujemo. Naučnici su već mnogo puta pokazali da nije isto kada samo pomislimo i kada to i zapišemo. Posle nekog vremena to razmišljanje i pisanje će uticati i na naše ponašanje i zaista ćemo drugačije reagovati u nekoj situaciji. Tako se stvara razlika između misli i dela. Konfučije davno reče: „Čujem i zaboravim. Vidim i zapamtim. Uradim i naučim.“ Nakon nekog vremena, oslobodićemo se emocija niske vibracije (mržnja, pohlepa, zavist, ljubomora, stid), a naš životni prostor će se napuniti energijama više vibracije. Zračićemo emotivnim zdravljem, reakcije drugih ljudi više nećemo shvatati lično (još jedna primenljiva ideja – posmatrajmo sve što se dešava kao poklon, čak i kada je to nešto što nam liči na traumatično iskustvo – obično su takve situacije prilike za veliki rast).

2.    Kako da vodimo nadahnut intelektualni život?

Kao deca, naučeni smo da učimo ono što nam drugi kažu da nam je potrebno. Zato vremenom stičemo veliki otpor i na kraju, umesto prirodne radoznalosti sa kojom se svi rađamo, gubimo želju za učenjem i intelektualnim razvojem. Potrebno je shvatiti da je upravo učenje i rast ono što oplemenjuje naš život, na svakom polju. Ja sam najviše učio kada sam imao šest godina i danas, kada ne prođe nijedan dan, a da nešto novo ne naučim, pročitam, poslušam… U svaki dan ulazim sa željom da vidim šta mi novo Univerzum sprema. Gotovo svakog dana pola sata provedem uz neku knjigu, na internetu pronađem neki zanimljiv materijal, a odlučio sam da koristim modernu tehnologiju kako bih učio i novi jezik.

3.    Kako da vodimo nadahnut društveni život?

Dejl Karnegi, američki autor koji se bavio komunikacijom među ljudima jednom reče: „Mnogo više prijatelja možete steći za dva dana ako postanete iskreno zainteresovani za druge ljude, nego za dve godine, pokušavajući da zainteresujete druge ljude za vas.“ Pozitivan, duhovit i mudar čovek, u jednoj rečenici, ostavio nam je da to primenjujemo iz dana u dan. Svaki put kada samo vodimo računa o tome da napravimo što lepšu sliku o sebi u društvu, ljudi oko nas to podsvesno prepoznaju i udaljavaju se. Sa druge strane, ako smo spremni da čujemo druge, iskreno se zainteresujemo za njih i njihove potrebe, vrlo brzo ćemo imati i iskrene, lepe i čiste odnose, koji će iz dana u dan samo biti bolji. Naravno, kao i uvek, put kojim se ređe ide je onaj koji nosi dugoročnu radost.

4.    Kako da vodimo nadahnut fizički život?

Biolozi kažu da je ljudsko telo mašina napravljena za kretanje. Međutim, veliki broj ljudi danas, mnogo veći deo dana sedi, a kretanje se svodi na šetanje do stana do kola i od kola do kancelarije. Tako telo dovodimo van balansa, mnogi sistemi ne mogu da funkciniošu kako je potrebno (npr. limfni sistem, koji ima veoma važnu ulogu u zaštiti našeg tela, funkcioniše samo zahvaljujući kretanju). Zato je neophodno uvesti kretanje u naš život i to svakog dana. Neko preporučuje surovo vežbanje, neko preporučuje odricanje od hrane, neko šetnju. Skoro sam čuo zanimljiv odgovor na pitanje koliko je potrebno da se krećemo dnevno. Odgovor je bio kontrapitanje – Koliko ste spremni da se krećete dnevno, ali u dužem periodu vremena? Iako nam divno zvuči ideja da za mesec dana imamo velike mišiće, možemo da pretrčimo maraton i osvojimo zlatnu medalju u skoku u dalj, u slučaju da nismo vrhunski profesionalni sportista, to jednostavno nećemo uspeti. Pokušaćemo da se promenimo prebrzo jer želimo rezultate odmah, a to će biti preveliki stres za telo i izgubićemo želju vrlo brzo. Primenjujući ideje stručnjaka kojima verujem, a potom ih testirajući na sebi, došao sam do plana koji poštujem već nekoliko godina – na svakih nekoliko sati, odvojim desetak do petnaest minuta za vežbanje. Nekada su to vežbe istezanja, nekada trčanje, nekada šetnja, nekada vežbe sa tegovima. Sve to sam uvodio lagano, svestan da će preterana promena dovesti do kontraefekta. Mislim da je to jedna od najdivnijih stvari koje sam ikada učinio za sebe. Sve što mogu da vam kažem je, informišite se što više o svim pozitivnim posledicama kretanja, a potom, kada krenete sa vežbanjem, zapitajte se kako se osećate posle aktivnosti? Telo će vam se momentalno zahvaliti. Treba naravno obratiti pažnju i na ishranu. Pošto je svako od nas bar malo drugačiji, potrebno je pažljivo ispitati svoje telo – kako se osećamo nakon zelenog soka od spanaća, pšenične trave i jabuke, a kako posle nekog hamburgera?

5. Kako da vodimo nadahnut seksualni život?

U današnjem svetu imamo dosta iskrivljeno shvatanje seksa. Dok odrastamo, zbog raznih uticaja, razdor između polova se povećava, veoma često nemamo iskreno poštovanje prema drugom polu i zalažemo se za „ženska“ ili „muška“ prava. Ako poštujemo svoje majke, očeve, braću i sestre, da li zaista želimo da se ponašamo prema drugim ljudima na način kako nas podučavaju pornografski filmovi? Da li bismo bili srećni da se neko na taj način ponaša prema nama bliskoj osobi. Američki autor Dejvid Deida kaže: „Način na koji vodimo ljubav sa svetom je način na koji vodimo ljubav sa partnerom.“ Idealan trenutak da se zapitamo da li to što radimo, činimo iz ljubavi ili naš čin dolazi iz mržnje ili straha?

6.    Kako da vodimo nadahnut finansijski život?

Do pre samo nekoliko godina, gledao sam na novac kao na nužno zlo i mislio kako nam novac uopšte i nije potreban. Znam da sam negde duboko u sebi mislio „kada bih hteo da imam više novca, mogao bih, samo mene to ne zanima“. I bio sam tako uljuljkan, sve dok nisam shvatio, uz pomoć nekih drugih, od mene mudrijih ljudi, da je to samo izgovor, koji se ne razlikuje od izgovora ostalih pripadnika naše civilizacije. Kada god kažem „Ja bih to mogao, samo da hoću“, dajem sebi savršen izgovor da prestanem da rastem.  U međuvremenu, naučio sam od Šakti Gavejn i od Nil Donald Volša, da ne možemo reći da je baš sve Bog, osim novca. Shvatio sam da je i novac energija koja je tu da nam učini životno putovanje lepšim ili manje lepim iskustvom. I dalje radim na ovom polju, ali za početak, pronađimo posao koji volimo, osluškujmo sebe, budimo spremni da prihvatimo izazov i duboko verujem, putovanje će biti prijatnije.

7.    Kako da vodimo nadahnut duhovni život?

Do pre desetak godina, bio sam u potpunosti zatvoren za bilo šta što je imalo prizvuk duhovnog. Od kada sam otvorio ta vrata, sve ima mnogo više smisla. Bez ovog dela, nijedan od prethodnih nećemo moći da iskreno razumemo i živimo.
Težim da budem sam svoj učitelj, otvorenog uma i spreman da čujem svačije mišljenje. Trudim se da ljubav, zahvalnost i ljubaznost budu način mog postojanja, da budem prisutan u svakom trenutku, da znam da nisam svoj ego, da sam povezan sa svime. Dajem sebi vredne ciljeve, ali sam svestan da je dovoljno svakog dana praviti mali korak, jer zaista, put od hiljadu milja počinje jednim korakom. Jedan gest ljubaznosti svakog dana, sigurno će vam doneti radost, a možda će imati i jači efekat i pokrenuti lanac lepih dela.

I za kraj, budimo svesni da ćemo umreti. Nije loše povremeno se podsetiti toga da će se naše putovanje u ovom obliku, završiti. Zašto ne bismo taj dan dočekali mišlju „Svaka čast, stvarno si dao sve od sebe“?

Živeti kao kanal Univerzuma

Još jednom na početku teksta citiram velikog mislioca. Ovog puta je to Konfučije: „Izaberite posao koji volite, i nećete morati da radite nijedan dan do kraja života.“
Danas, više od 2500 godina od njegove smrti, pronalazimo razne izgovore da ne poslušamo ove mudre reči. Rezultati brojnih istraživanja kažu da oko 90 odsto ljudi na planeti Zemlji radi posao koji ne voli. Najčešće radimo ono što mislimo da je praktično i isplativo, misleći da će nam to doneti srećniji život. A kako donosimo odluku čime ćemo se baviti? Uticaji i strahovi su veliki i dolaze sa svih strana. Roditelji, društvo, politička situacija…  a odgovor se ne nalazi na bilo kom od tih mesta, već, u nama samima.

U poslednje vreme volim da posmatram svaku temu iz više uglova, jer mislim da samo tako možemo postati mudri. Prvo ćemo se pozabaviti ovim pitanjem sa naučne strane.
Šta je vaša jedinstvena sposobnost? Da li ste ikada sebi postavili ovo pitanje? Američki autor, Den Saliven (Dan Sullivan), u svojoj knjizi „Unique ability“ („Jedinstvena sposobnost“) pokušava da nam pomogne. Posle mnogo godina upornog istraživanja, zaključio je da je baš svako od nas ima. Dakle, svako, bez izuzetka. Samo, kako je pronaći? Ovo su četiri rečenice o kojima možemo dobro razmisliti, kako bismo došli do našeg odgovora.

1. To je posebna sposobnost, koju drugi ljudi primećuju i cene.
2. Strastveni smo kada je ta sposobnost u pitanju i želimo to da radimo što je više moguće.
3. Kada to radimo, i mi i ljudi oko nas imaju više energije.
4. Kontunirano postajemo bolji u tome, nikada ne ostajući bez mogućnosti da se unapredimo.

Kada pronađemo svoj odgovor, naći ćemo se mnogo bliže našoj svrsi života. Do sada smo skoro svi naišli na bar jedan tekst koji govori o snazi naših misli, vizualizaciji jasnog cilja, što više detalja, itd… Ja sam sve te korake znao, ali, dok nisam naišao na pomenutu knjigu, jednostavno nisam uspevao da vidim tu jasnu sliku. Mislio sam da to mora da ima veze sa mojom fakultetskom diplomom, pa sam pokušavao sebe da zamislim kao vrhunskog programera ili profesora matematike. Međutim, nikakav žar i poboljšanje energije nisam osećao. A onda, kada sam prvi put video ove četiri rečenice i iskreno se zapitao šta je to što drugi ljudi kod mene cene, šta je to što iz dana u dan želim da radim i da u tome napredujem, u kojim situacijama mi raste energija – sve je postalo kristalno jasno. Danas osećam da radim ono što je u skladu sa mojom prirodom.

A sad, da vidimo šta o ovoj temi možemo da kažemo sa duhovne strane. Još jedna autorka koju veoma poštujem, Šakti Gavejn (Shakti Gawain) u knjizi „Živeti u svetlosti“ (kojom sam bio toliko oduševljen da ne mogu dovoljno da je preporučim), govori o nama kao kreativnim kanalima Univerzuma. Šta je sad to? Nije baš da se o tome uči u školama. Ukratko, naša intuicija ili unutrašnji glas, stalno nam šalje potrebne informacije i ako je slušamo, radićemo upravo ono što želimo, u svakom trenutku.  Biti kanal znači živeti radosno i strasno, igrati se, raditi, stvarati, imati duboke, iskrene odnose sa ljudima, uživati u svemu što nas okružuje, biti ono što jesmo u potpunosti. Ona kaže da je svaki kreativni genije, bio kanal. Tesla, Mocart, Ajnštajn i drugi pažljivo su slušali Univerzum, jer velika dela ne kreira ego. No, u ljudskoj istoriji, obično su kreativni ljudi funkcionisali kao kanali samo u jednoj oblasti, bez ideje kako bi to primenili u ostalim delovima života, jer su to činili nesvesno. Šakti nam kaže nešto slično što i Den, da smo svi geniji, na neki sebi svojstven način. Prirodu svoje genijalnosti možemo spoznati tek kada prestanemo da se usklađujemo sa postojećim modelima i dozvolimo svom prirodnom kanalu da se otvori. Ali, kako živeti kao kanal Univerzuma u svakom trenutku? U današnjem svetu, najčešće negiramo postojanje intuicije, ili njen glas ne možemo prepoznati zbog mnoštva informacija koje nam dolaze sa svih strana.

Kada postanemo svesni da ona postoji i da je uz nas u svakom času, preostaje nam da pokušamo da je čujemo i sledimo njen glas, a da budemo gluvi za sve ostalo. Moje iskustvo kaže da to nije tako lako. Prvo treba zaista da poverujemo da taj unutrašnji glas postoji i da nam želi dobro u svakom trenutku, a zatim da mu se predamo i čvrsto se  obavežemo svom životu.
Ako odlučimo da živimo na ovaj način, treba održavati kanal čistim i dozvoliti da kroz njega energija neprestano protiče. Kako to postići?

Kada god imamo neku dilemu, možemo se osamiti na neko vreme, umiriti misli i postaviti svom unutrašnjem glasu pitanje. Odgovor nam često neće doći istog trenutka, ali treba da ostanemo otvoreni da ga čujemo u bliskoj budućnosti. Može se javiti u obliku misli, sna, povezanih slučajnosti… Na početku nam neće biti lako da odlučimo i imamo poverenja, posebno zato što nam neki odgovori neće biti logični. Nekada možemo dobiti odgovor da napustimo posao koji nam donosi dobru zaradu, napustimo neku osobu ili prestanemo da jedemo hranu koju volimo. Kada odgovor dobijemo, onda treba da delujemo u skladu sa njim. Što više to činimo, snažimo svoju veru i čistimo kanal. Međutim, bar meni, nekada nije lako da budem potpuno uveren u odgovor istog trenutka. Rečenica koja se pojavi pred očima ili sasvim jasna slika koja nudi odgovor je prilično retka pojava, posebno na početku. I pošto u današnjem društvu nije lako očistiti um od mnoštva drugih misli, moje zlatno pravilo kada je u pitanju intuicija je kako se osećam i šta se dešava sa mojom energijom, pošto delujem u skladu sa  odgovorom? Da li sam radosniji ili ne? Da li je moja energija porasla ili opala? Naša osećanja nas vode i pomažu da prepoznamo.

Ipak, kako reče Šakti Gavejn u jednom intervjuu: „Kada bismo proveravali sa svojom intuicijom redovno ono što nam je potrebno isto koliko proveravamo naš telefon ili mejl, svi bismo stekli apsolutno poverenje u nju.“

Evo i nekoliko primera iz mog ličnog iskustva. Do pre nekoliko godina voleo sam da jedem sve i svašta, mislio da se relativno zdravo hranim, gledao razne kuvare na televiziji i mislio kako sam i ja talentovani kulinar amater. Onda sam naišao na iskustva nekih ljudi sa sirovom hranom i pomislio da način na koji pripremamo hranu možda i nije dobar. Ipak, trebalo mi je dosta vremena da  shvatim da hrana koju jedem nije optimalna za moj organizam. Navikao sam da spremam izuzetno ukusne obroke, ali najčešće bi mi se vrlo brzo posle njih prispavalo. Znam da je većini nas to uobičajeno, ali ako jedemo da bismo se dopunili energijom, tu nešto ozbiljno nije u redu. Konačno sam odlučio da jedem drugačije i sve što bih pojeo, zapisivao bih u dnevnik. Zatim bih sačekao nekoliko sati da se hrana svari i napisao bih kako se osećam. Nije mi trebalo mnogo vremena da shvatim koliko je moja energija na višem nivou.

Slično je i sa odnosima sa ljudima, našim poslom, fizičkim aktivnostima. Ukoliko se posle susreta sa nekim ljudima redovno osećamo ispražnjeno i umorno, možda je vreme da sebi priznamo da oni nisu pravo društvo za nas. Ako sa posla krećemo kući kao da nas je pregazio voz, možda je vreme da razmislimo o promeni, ma koliko to delovalo nemoguće. Kada očistimo naš prostor, Univerzum će nam poslati čaroliju koja će ga vrlo brzo popuniti na bolji način.

Za razliku od većine ljudi, imam sreću da se sa posla često vraćam sa više energije i raspoloženiji nego što sam ranije bio. Kada završim tekst za ovaj magazin, osećam da se moj rezervoar energije još malo proširi i da još malo svetla uđe u moj život.

I za kraj, ono što mi se najviše svidelo u knjizi „Živeti u svetlosti“. Do sada je u istoriji čovečanstva, određeni broj ljudi, dostigao prosvetljenje. Mnogi duhovni majstori su se odlučivali na osamljivanje, sedeli u pećinama na Tibetu ili nekom drugom mestu, meditirali neprestano decenijama, činili razna čuda, prevazišli svoje nagone i telo. Ali, da li se naša planeta promenila na bolje? Meni se čini da je danas pravi izazov raditi na rastu svoje svesti i pritom živeti u ovom svetu, sa svime što on podrazumeva. Verujem da kada sledimo svoj unutrašnji glas i delujemo u skladu sa njim, sve što se dešava ispadne kao najbolje za nas, ali i čitav Univerzum.

 

Život počinje izvan komforne zone

Kada krenemo na put razvijanja svesti, neminovno ćemo ubrzo naići na pojam „komforna zona“.  Svetski poznat pisac Nil Donald Volš autor je jedne od mojih najomiljenijih misli – „Život počinje izvan komforne zone.“ 

A šta je ona uopšte? Komforna zona je naizgled sigurni mentalni prostor u kome nam se čini da nas ništa ne može povrediti. Ali, u tom prostoru nalaze se strah, depresija, odlaganje i čekanje srećnijeg života. Izvan njegove granice nalaze se neustrašivost, obilje, uspeh, ispunjenost, samopouzdanje, sloboda… To je nevidljiva granica koju često ne smemo da pređemo, jer se iz nekog razloga, plašimo. Najčešće je to osuda sredine. Evolutivna psihologija kaže da nam je taj strah urođen i da nam je mišljenje drugih jako važno, kako nas ne bi odbacili. U vreme pračoveka, izbacivanje iz plemena značilo je i gotovo sigurnu smrt. Dakle, strah od izlaska iz komforne zone je u stvari, strah od smrti. Ono što se promenilo, a što naši instinkti još uvek ne uspevaju da isprate, je da više ne živimo u takvom svetu i da su veoma male šanse da sutra nećemo imati šta da pojedemo i budemo pod nekim sigurnim krovom, kao i da nas sabljasti tigar neće sačekati u nekom mračnom delu šume. Najveći broj nas nikada ne postane svestan toga i živi život po unapred uhodanom obrascu, gde mu se pričinjava da ima kontrolu.

Život u zapadnoj civilizaciji uči nas da je sreća neko statično stanje, gde se dešavaju samo lepe stvari, nema problema, sve nam sa lakoćom polazi za rukom i dešava se baš ono što mi mislimo da će nam se svideti. Verujemo da takav život vode srećni ljudi i nadamo se da  će, kada se okolnosti konačno i nama osmehnu,  i naš život biti miran i srećan. Međutim, to se kosi sa svim prirodnim zakonima, jer, ako znamo da je sve energija i da se ona uvek kreće, znamo i da je jedina stvar koja je stalna, upravo promena. I zaista, ako u životu, na kratko i dođemo do tog stanja, taman se nekako sve umiri i pomislimo kako mirno možemo da uživamo u životu, neminovno se dogodi nešto što nas u potpunosti izbaci iz ravnoteže, a mi onda grozničavo pokušavamo da se vratimo u prethodno stanje.

Isto je doživeo i Buda, kome su u detinjstvu servirane samo naizgled divne stvari. Od njega su bili sakrivani stari, bolesni ljudi, tuga, plač, glad, patnja, smrt. Tek kada je uspeo da napusti dvor, shvatio je da je živeo u potpunoj iluziji, a potom je krenuo na svoj veličanstveni put buđenja. Dakle, možemo da živimo kao do sada ili da shvatimo da je ta servirana slika veoma loš koncept. Ostaje nam još „samo“ da se probudimo iz kolektivnog sna, kompletno promenimo shvatanje o životnoj sreći i shvatimo da je sve proces, da se sve menja u svakom trenutku, pa i mi sami.
Naravno, strah od promene je vrlo snažan i izuzetno čest. Američki psiholog Wyatt Woodsmole govori o tome, nazivajući ga paradoksom lične evolucije.

Evo jednog zanimljivog događaja iz njegove prakse. Na seansu mu je stigla prijateljica i zamolila da joj reši problem. Rekla mu je da bi volela da se bavi određenom aktivnošću. On je na to odgovorio „Odlično! Ako hoćeš da se baviš time, moraš prvo da počneš da radiš ovo.“ Međutim, njen odgovor je bio „Ali, ne želim to radim, jer to nisam ja!“

Naravno, ovo se desilo njoj, a niko od nas ne bi tako odgovorio, zar ne? Da je Albert Ajnštajn prisustvovao tom razgovoru, verovatno bi joj bez mnogo zadrške rekao da je ludost raditi stvari na isti način i očekivati drugačije rezultate. I upravo tu leži odgovor šta je potrebno da činimo, kako bismo postali najbolja verzija sebe. Da bismo dobijali drugačije rezultate, moramo raditi drugačije stvari. Da bismo se promenili, treba svesno da radimo ono što „nismo mi“. Pošto je sve već u nama, treba postati svestan da neki naši delovi moraju umreti, kako bi drugi delovi živeli. I nije dovoljno biti „ne mi“ samo jednom, već, ako želimo da evoluiramo, treba da budemo „ne mi“ kontinuirano, tokom čitavog života.

Ali, kako se menjati, u kom smeru? Sada bismo mogli sebi da postavimo sledeća pitanja:

Gde u svom životu osećam toliki komfor da to ne mogu da promenim?
Gde bih želeo da budem, ali ne uspevam da se motivišem kako bih tamo i stigao?
Gde sam blokiran i ne uspevam da nađem prolaz?
Zašto želim da se izmenim na bolje?

Sada pokušajmo da sebi damo potpuno iskrene odgovore i pred nama će se pojaviti jasne smernice kuda treba da idemo. Male, svesne izmene u ponašanju koje vode u tom smeru, garantuju nam da ćemo biti zadovoljniji sobom. Treba da obratimo pažnju na verovatno najčešći mogući ljudski izgovor: „Mogao bih to kada bih želeo“. On nas sprečava da dobijemo prednost nad verzijom nas od juče.  Inače, nauka kaže da su upravo nova ponašanja za nas veoma važna, i da se u tim situacijama u mozgu stvaraju nove veze među neuronima, što čini da se osećamo mladim i zdravim.

Od kada sam počeo da pristupam životu na ovaj način, davao sam sebi razne ciljeve. Na fizičkom planu, odlučio sam da redovno vežbam (na početku, samo desetak minuta svakog jutra, po savetu mog legendarnog profesora fizičkog iz gimnazije). Kasnije sam sebi uveo redovno trčanje, a onda bih menjao ili broj vežbi, minuta, brzinu, vrstu vežbi, putanju ili okolinu. Na planu emocija sam bio u najvećem haosu, a verovatno sam i danas. Neke od ideja su bile da meditiram redovno, svakog dana kažem nekome koliko mi znači u životu, svesno osećam zahvalnost i zapišem to u dnevnik, zagrlim svog oca ili najboljeg prijatelja. Ono što je zahtevalo više hrabrosti, a donosilo je i veći rast, podrazumevalo je javno govorenje, komunikaciju sa nepoznatim osobama, neustrašivo ispoljavanje emocija… Na logičkom planu bih sebi zadao da čitam nešto desetak minuta, što inače ne bih, ili posetim sajt na internetu koji nikada nisam, odem na predstavu koja je potpuno drugačija od svega što mislim da volim. I svaki put bih se posle toga divno osećao, svestan da sam otkrio još neki deo sebe. Svaki put bih voleo sebe još malo više nego pre.
Međutim, uprkos svim tim lepim osećanjima, napuštanje komforne zone nije lako. Posebno, ako je to potrebno činiti do kraja života. Jer, kako se približavamo zamišljenoj granici zone, naš strah raste, a sa njim i puls, skače adrenalin, suše nam se usta, dlanovi se znoje, disanje se nekada potpuno zaustavlja, a sve to se dešava nesvesno. Naše telo nas priprema za stres koji ćemo doživeti. Kao da je onaj sabljasti tigar i dalje tu. Naravno, ovde ne mislim na skok sa litice bez padobrana, već na situacije kada se sa našim telom sve ovo dešava u svakodnevnom životu, gde ne postoje izvesne šanse za našu smrt. I upravo te signale koje telo šalje možemo iskoristiti. Sada, kada nešto poželim da učinim, a nekoliko sekundi kasnije se sa mojim telom sve ovo dogodi i um momentalno dođe do izgovora „Ma ne moram da vežbam danas, hajde drugi put”, ili, “Jeste, lepa je ova devojka, ali, nije baš toliko, ma u stvari mi se i ne sviđa“, ja se zaustavim, osvestim se i u sebi se obradujem, jer, eto nove prilike da izađem iz komforne zone. Potom se setim da je hrabrost kada činimo pravu stvar iako osećamo strah i – to je to. Kada pređem tu granicu, telo šalje sve one divne hemikalije, hormone sreće i radosti u krvotok, i nagrađuje nas što smo još jednom postali „ne mi“.
I za kraj, da pređemo na praktičniji deo. Mislim da pobeđujemo u životu ukoliko kontinuirano izlazimo iz komforne zone fizički, emotivno i logički.

Pozivam vas da pronađemo bar po jednu aktivnost koju bismo mogli da izvedemo u narednih sedam dana, na sva tri polja, a koja će nas sigurno izvesti iz komforne zone.  Krenimo malim koracima.