Dva sata mog vremena

Pozdrav svima od srca! Ovom prilikom želim da vas pozovem da učestvujete u ovom zanimljivom eksperimentu.
Već duže vreme, posle jutanje meditacije, postavljam sebi pitanje: “Kako bih danas mogao da doprinesem?”. Prethodni program transformacije kroz koji smo prošli na ovoj stranici, ponudio mi je razne ideje, a jedna od njih mi je i dalje izuzetno zanimljiva.

Kako izgleda kupovina poklona kada smo „u Nuli“

Često kupujemo poklone zato što je to običaj. Iako to može biti divno delo ljubavi, ukoliko u tome ne uživamo već naprotiv, osećamo neku vrstu društvenog pritiska, to više nije prava stvar. Mnogo je važnije kako se osećamo kad nešto radimo. Ukoliko nekome nosimo dar samo zato što je to neka vrsta obaveze, neće prijati ni nama, a ni osobi kojoj ga dajemo.

Od kada sam odlučio da živim sporije, u skladu sa svojim unutrašnjim bićem i počeo da delam iz inspiracije, mnogo više uživam u svim svojim aktivnostima, pa i kupovini. Po duhovnom učenju Ho’oponopono, inspiracija je „savršena informacija za postojanje“, koja do nas stiže kada se um nalazi u „Nuli“. U Budizmu se taj pojam naziva „Prazninom“, a u Hrišćanstvu – „Čistotom srca“. Istrajnom duhovnom praksom zaista možemo doći do tog stanja, a onda u svom okruženju primetiti veoma zanimljive stvari, o kojima i govori ovaj tekst.

Evo šta se dogodilo kada sam krenuo da kupim poklon svojoj majci za rođendan. Dan pre toga moja devojka je pomenula da je videla neke divne rukavice. Proverim preko interneta i vidim da postoje u tri različite veličine, pa pred polazak čak dođem da se pozdravim sa mamom kako bih uporedio moj dlan sa njenim. Da, bila je to kompletno uigrana i razrađena akcija. Moja sestra i devojka su stajale kraj nas i procenjivale veličine dlanova, a da to ona ne primeti. Da, da, to je onaj isti dvojac koji mi je pomogao i pri izboru savršenih naočara za sunce pre nekoliko meseci. Nakon ove simpatične akcije, zaključiše da ne treba kupovati najmanju veličinu.

Naoružan tom informacijom, stižem ja u tržni centar i krećem ka prodavnici. Razgledam malo i ugledam rukavice. Samo dve su boje u prodaji, crne i bordo. Uhvatim se za prve rukavice bordo boje, kad ono – najmanja veličina. „Nema veze“ – pomislih – tu je još desetak drugih. Na internetu sam video da ih ima u tri različite veličine. Međutim, proverih svih deset i sve su bile u najmanjoj veličini. A još nije ni stigla prava zima. „Izgleda da ipak neće biti ove rukavice“ pomislih i krenuh u dalju potragu. Otvorih um za sve mogućnosti i mirno, uz zahvalnost, krenuh dalje. Nastojao sam da uživam u svakom koraku, da primećujem druge ljude oko sebe, predmete, knjige, odeću, svetla, bez žurbe. Čitao sam mnogo o sadašnjem trenutku i ranije, ali tek u poslednje vreme mogu da kažem da sam češće svedok tog najvećeg čuda kog sam bio toliko nesvestan u prošlosti. Minuti su prolazili, a novih ideja nije bilo. Svratih u jedan kiosk i kupih gazirano piće koje, iako mi intelekt govori da je đubre, iz nekog razloga kod mene deluje izuzetno inspirativno. Primetio sam da često dobijam divne ideje kada ga popijem sa potpunim uživanjem i poštovanjem. Potpuno nelogično, ali, rekao bi Hu Len – u „Nuli“ i ne postoji ništa logično. Nakon nekoliko koraka, primetih da su na prodaju dve knjige po izuzetno niskoj ceni. „Celestinsko proročanstvo“ i „Najveći trgovac na svetu“, stoje jedna pored druge. Pomislih: „Ovo će biti divni pokloni u budućnosti“, a za koga, tek ćemo videti. Nastavih dalje  šetnju.

Zanimljivo, jedino što nisam želeo da kupujem mami je knjiga, jer sam u prethodnom periodu upravo to radio. Kupovao sam knjige o duhovnosti koje su mene oduševljale drugim ljudima, a oni jednostavno nisu bili zainteresovani za to. Naravno, tek kasnije sam uvideo da ih podvesno nisam prihvatao takvim kakvi jesu, već sam želeo da menjam njih. Šta je to govorilo o mojoj ljubavi prema drugima? Ali, danas biram da menjam, tj. pronalazim pravog sebe. Dakle, racionalno u meni je želelo da izbegnem knjigu, pa sam onda pronašao još razloga za to u trenutku – te mama nema dovoljno vremena, verovatno joj se ne bi svidelo, itd…

Nastavih sa svojom šetnjom i posle nekih sat vremena, opet se stvorih pred knjižarom. Do tada sam još jedino pazario dve kutije mirišljavih štapića. Nešto me je uvuklo u knjižaru, zaista ne mogu da objasnim šta. Primetih neke knjige na popustima i pomislih, možda ima nešto za mene. Prve dve knjige koje dohvatih bile su romani, ali čim sam pogledao opis, znao sam da su obe iz moje omiljene tematike. Putovanja duša, misticizam, pronalaženje drevnih spisa i avanture… Iz cele knjižare, među hiljadama knjiga, ja se uhvatih za te dve! I posle neka neko kaže da nije tačna Rumijeva misao: „Ono što tražiš, traži tebe.“ Međutim, vratih knjige na policu. Idem dalje. Natpis „popularna psihologija“ stoji preda mnom. Naravno, svega tu ima, ali upravo neke od knjiga koje sam kupio u tom sektoru su promenile moj život. Prilazim i primetim neku novu knjigu. Pomenula mi ju je bivša koleginica pre nekoliko dana. Primetih da nemam baš sjajno mišljenje o ženi koja ju je napisala, a pritom je i ne poznajem (što samo govori koliko je moj um bio brz u osudi i ovog puta i naravno, odmah se zahvalih toj misli), ali, tada okrenuh prvu stranicu. Na njoj nalazim imena dva svoja prijatelja (Milan Bojić i Siniša Ubović), koji su pomogli pri izradi. Vau, baš sam se obradovao. Pogledam sadržaj i vidim da mi se dopada, ali sve do tog trenutka, znao sam da su to samo moje negativne ili pozitivne misli, a kaže jedna mudra misao našeg naroda: „Mišljenje je kao dupe. Svako ga ima“. Međutim, samo nekoliko sekundi kasnije, čitavo telo poče da se ježi, vibrira, a iznutra osetih talas topline. To je jedan od onih znakova koji mi kažu da sam na pravom mestu u pravo vreme. Držim pravi poklon u rukama. Srce se širi. Ruke otvaraju stranicu i čitam nekoliko rečenica. Nailazim na moje omiljene „Žao mi je. Oprosti, molim te. Hvala ti. Volim te“. I dalje u potpunosti naježen, što je za mene značilo „Sada si u Nuli prijatelju, ostaje ti samo da slušaš“, krećem ka kasi bez trenutka daljeg premišljanja. Baš kako kaže Hu Len, kada si u Nuli, kada si toliko čist, tada uopšte ne razmišljaš, izbor i ne postoji, jer odluka je već doneta.

Stižem na kasu nasmejan i tražim karticu za popuste. Međutim, nema je u novčaniku. Devojka na kasi kaže da nema problema, nalazi me pomoću adrese i kaže „809 dinara“. Vadim hiljadarku iz novčanika. Ona dodaje: „A imate li možda 9 dinara?“ Potražim u maloj pregradi i u sitnišu imam tačno devet dinara. Kada si u Nuli sve teče lako i savršeno. Ja ih predajem devojci, a ona, potpuno iznenada i sa velikim osmehom izgovara: „Divni ste!“ Kao iz topa, iz mene izleće rečenica: „I vi ste divni!“ Dok mi prodavačica dodaje knjigu i ja izlazim iz knjižare, u meni se sama pokreće jedna divna molitva. Sećam se sledećih reči doktora Hu Lena: „Kada si u Nuli makar na tren, svi ostali su u Nuli. Kada si ti slobodan, svi ostali su slobodni. Samo u Nuli možemo videti druge osobe onakvima kakvi jesu, kakve su i kreirane, potpuno savršene, očima Ljubavi.“ Šta drugo nego „Divni ste“ mogu reći ljudi jedno drugom, ako na trenutak vide očima Ljubavi?

Krenuo sam ka svojim kolima, ispunjen ogromnom zahvalnošću i radošću. Ova mala misija bila je uspešno obavljena. I dok završavam ovaj tekst u potpunoj tišini, ponovo kreće ono divno treperenje celog tela i sami od sebe kreću stihovi pesme koju nisam čuo godinama. Poruka koja je stigla kroz pesmu je:

„… Jer Ljubav nije prestala,

samo se sakrila,

otvori oči pogledaj,

što je iza oblaka“.

Voli vas, Marko

 

Da li verujete u životni proces?

Pre nekoliko meseci uživao sam slušajući inspirativni govor Džima Kerija u kome je izgovorio rečenicu „Život se dešava za nas“. Da li je to zaista tako? Da li nas život podržava? Danas vam pišem o događajima koji su me uverili da je život zaista uvek na našoj strani.

Naravno, mi imamo poverenja kada nam se dešavaju stvari koje u nama izazivaju lepa i prijatna osećanja. Ali, kada nam se dogodi nešto što smatramo negativnim, u većini slučajeva zaboravimo na izreku  „Ko zna zašto je to dobro“. Tada ne verujemo životu i upadamo u fazu „jadan ja“. U takvim trenucima je dobro potražiti podršku i uvideti da ima još ljudi koji prolaze kroz iskustva slična našim.

Danas verujem da je život velika duhovna škola u kojoj lekcije stižu na različite načine, obično suptilne i simbolične. Ukoliko ne uspemo da ih savladamo, život nam šalje sve snažnije poruke, na primer povrede ili bolesti, a sve sa ciljem da bismo obratili pažnju na ono što je suštinski važno. Problem nastaje kada ne uvidimo da se neka naizgled teška lekcija dešava zarad naše najveće dobrobiti. Naš intelekt nema mogućnost da vidi širu sliku, pa nam često izgleda da se ne krećemo u smeru koji želimo. Moja istina kaže da nam život daje upravo ono što nam je potrebno i da uvek imamo u sebi sve što nam je potrebno da prevaziđemo svaki izazov.

Ali, da bih to mogao da razumem, prošao sam kroz period veoma burnih iskustava. Od tada sam promenio osnovne principe po kojima vodim život. Umesto pitanja „Da li je ovo pametno za mene?“, kompas svog života sam prepustio osećaju, za koji verujem da dolazi iz srca. Kada ga slušamo, život počinje da teče. Češće se nalazimo se na pravom mestu u pravo vreme, više uživamo u trenutku, a naizgled neprijatna iskustva shvatamo kao neophodne lekcije za naše dobro. Kao posledica toga, dobro se osećamo, tj. sve smo srećniji. A sada mi je jasno da nije uspeh preduslov za sreću, već da je sreća preduslov za uspešan život, šta god to svakome od nas značilo.

Evo delića iskustva koje je promenilo moj pogled na svet. Pre nekoliko godina upoznao sam divnu devojku. Pri prvom susretu zapazio sam njene tople oči, pune radosti. Odatle je sve krenulo munjevito, naša priča se odvijala kao u romantičnom holivudskom filmu, te smo posle samo nekoliko meseci očekivali bebu i počeli da živimo zajedno. Sve se desilo iznenada, a u mojim mislima se već formirala idilična slika o budućnosti koja nas čeka. Ali, nije prošao ni mesec dana, a sve se promenilo. Zazvonio je telefon. Hrabro je pokušala da mi kaže da nije ništa strašno. Doživela je tešku saobraćajnu nesreću na poslovnom putovanju. Nekako je preživela i stigla u Beograd. Usledila je neprekidna borba za njen život. Beba naravno nije stigla na ovaj svet, a to je iz njenih očiju u trenu izbrisalo radost. Tuga je bila svuda oko nas, a naši životi se izmenili u jednom danu. Od tada, ona bi po čitav dan provodila u bolnici, a ja pokušavao da  ostanem pozitivan i pružim joj podršku koja joj je bila neophodna. Čitao sam more motivacionih knjiga, nastojao da budem izuzetno efikasan i zdrav kako bih bio od što veće pomoći. Međutim, sve je sugerisalo da neće izdržati. Životna energija ju je napuštala. Srce je polako prestajalo da radi. Puls bi joj često toliko opao, a ona bila potpuno hladna, da bih se svake noći pitao da li će se i sutra probuditi. Ipak, posle dve godine velike borbe, na moju veliku radost, preživela je. I taman kada sam pomislio da ćemo konačno moći malo da se opustimo, naša veza se završila.

I pored svih duhovnih učenja i pozitivnog stava u životu, nije mi bilo jasno zašto je sve baš tako moralo da se desi, kada smo dali sve od sebe. Prisećao sam se teških iskustava Dena Milmana, Ekarta Tolea i ostalih duhovnih učitelja, pa sam iz dana u dan, birao da verujem da nam je to iskustvo bilo neophodno na životnom putu i za našu dobrobit. Nešto snažno u meni je govorilo da sam na pravom putu.

Iznenada se pojavila želja da provedem neko vreme sam u prirodi. Sećam se da je bio novembar i da je napolju bilo prilično hladno, ali sam se odlučio za ono što ja najviše volim – kampovanje na Zaovinskom jezeru na planini Tari. Ta odluka sigurno nije bila iz kategorije „pametnih“, ali jednostavno sam se prepustio i odlučio da radim ono što volim. Spakovao sam fotoaparat, čamac, nešto hrane, jednu knjigu i bio spreman za polazak.

Krenuo sam rano ujutro i usput često zastajao fasciniran prelepom prirodom. Toliko sam bio oduševljen da sam više vremena proveo pored puta posmatrajući i fotografišući, nego što sam vozio. Stigao sam do jezera kada je sunce već zašlo, te sam uz pomoć svetala automobila postavio šator. Ostao sam u potpunom mraku, a civilizacija je bila daleko od mene. Legao sam u vreću za spavanje i neko vreme proveo čitajući uz pomoć baterijske lampe. Tek kada se ona ispraznila, postao sam svesniji ostalih senzacija. Vetar je sve snažnije duvao, bivalo je sve hladnije, a ja sam čuo more raznih, nepoznatih zvukova koji su u meni budili razne strahove. Šta ako se desi ovo, šta ako se desi ono, misli su se rojile… Pokušavao sam da zaspim. Ali, sve je bilo toliko neobično i intezivno, da sam te noći zaspao i probudio se bar tridesetak puta. Nestrpljivo sam čekao jutro, smrzavao se i odbrojavao minute. Konačno, u nekom trenutku, počeo sam da nazirem prve naznake svetla. Upalio sam vatru kako bih se ogrejao i spremio neki doručak. Tada su naišli i jedini ljudi koje sam sreo u ta dva dana koji su došli da pecaju. Bili su iznenađeni mojim prisustvom i upitali me otkud ja tu. Pošto sam im ponosno odgovorio kako sam spavao u šatoru i da za mene hladnoća ne predstavlja nikakav problem (iako sam se smrzavao čitave noći), prekrstiše se i rekoše mi da je pre samo nedelju dana na stotinak metara odatle čopor vukova zaklao nekoliko ovaca. Leto je bilo sušno, pa su vukovi sišli sa vrhova planine mnogo ranije neno inače. U tom trenutku mi je bilo jasno da uporno zavijanje koje sam čuo tokom noći nije dolazilo od nekih nervoznih, zalutalih pasa. Nasmejah se sebi od srca, dok je izreka „Bog čuva budale“ prolazila pred mojim očima. Nekoliko dana kasnije sam baš u knjizi koju sam poneo naišao na pasus o Budi, koji je takođe na svom duhovnom putu, jednom prilikom odlučio da se odvoji od civilizacije i spavao u šumi, kako bi se oslobodio raznih strahova. Još jednom mi je postalo jasno da ništa na ovom svetu nije slučajno.

Nakon susreta sa pecarošima, čitav dan je protekao u uživanju. Napumpao sam svoj čamac i veslao satima. Jutro je bilo potpuno mirno, sunce se probijalo kroz oblake, a jesenje boje u šumi kraj jezera su me konstantno držale u stanju zadivljenosti. Nešto kasnije se ponovo pojavio vetar koji me je usporavao, jer čamac nije bio predviđen za dugo veslanje, već je više iz kategorije onih za leškarenje u plićaku. Posle čitavog dana provedenog u prirodi, u sumrak sam krenuo kući. Osećao sam se potpuno obnovljenim.

Na putu ka Beogradu sam shvatio da želim više ovakvih iskustava u životu. Poželeo sam da nabavim nešto čime se lakše upravlja i prvo mi je na um pao kajak. Međutim, tada sam još mislio da postoje samo oni od izuzetno čvrstog materijala, teški za transport, što mi nije odgovaralo. Nisam ni slutio na koji način će me život obradovati.

Nešto snažno me je vuklo, te na internetu ukucah pojam „kajak na naduvavanje“. I zaista, neverovatno se iznenadih kada sam shvatio da ne samo da postoji, nego je moguće i kupiti ga kod nas. Nekoliko dana sam tragao po sportskim prodavnicama, ali pošto je sezona odavno bila gotova, rekli su mi da ću morati da čekam narednu sezonu. Međutim, ja sam nastavio sa potragom, potpuno opušten, uživajući u procesu.

A onda se desilo jedno od onih čuda koja se događaju kada živimo u toku i sledimo svoje srce. Nekoliko dana kasnije drugarici sam prepričavao kako je izgledala noć u šatoru na planini i temperaturi minus jedan stepen, te narednom danu i veslanju u starom i slabo pokretnom čamcu. U jednom trenutku sam pomenuo i ideju o kupovini kajaka na naduvavanje.

„Kajak na naduvavanje? Mislim da je to moja drugarica dobila za rođendan ovog leta i nikada ga nije koristila“ – reče ona.

Uzbuđen, upitao sam za njen broj telefona. Istog dana sam je pozvao. Evo kako je izgledao naš razgovor, posle prvih pozdrava:

  • „Hej, čuo sam da imaš kajak na naduvavanje i da ga ne koristiš. Da li bih mogao da ga kupim od tebe?“
  • „Ne!“ – reče ona
  • „Pa zašto?“ – upitah ja, na trenutak razočaran
  • „Jednostavno, to je poklon. Zato ne mogu da ti ga prodam. Ali mogu da ti ga dam.“

Da li je to uopšte moguće?! Bio sam apsolutno preplavljen osećanjem radosti. I naravno, nije bila poenta u samom kajaku, već potpuno drugačijim razumevanjem našeg sveta. Način na koji se to dogodilo mi je i dalje potpuno čudesan i često se naježim kad na to pomislim. Šta je sve trebalo da se desi da bi taj kajak stigao do mene? Da li smo svi mi zaista povezani? Nije mi bio potreban novac, već se nešto drugo, mnogo snažnije, pobrinulo za to. Od tada sam ga koristio mnogo puta i sa njim uživao u predivnim darovima majčice Zemlje.

Da li je to bila nagrada za dobro savladanu lekciju? Da li je to bio putokaz koji kaže da i naredni put treba slediti svoj osećaj? Da li u svakom trenutku imamo sve što nam je potrebno? Ne mogu da tvrdim da znam, već jednostavno verujem da je baš tako. Kažu da su i onaj koji veruje i onaj koji ne veruje obično u pravu.

Na kraju, verujem da smo i devojka i ja dobili najveći dar upravo zahvaljujući onom teškom iskustvu. Od tada posmatramo život drugim očima i uživamo u jedinom trenutku koji zaista postoji – SADA.

Oslobodite se prošlosti

“Ako ne sklopite mir sa vašom prošlošću, pojavljivaće se ponovo u vašoj budućnosti”. (Vejn Dajer)

Juče sam razgovarao sa osobom koju izuzetno mnogo volim. U jednom trenutku mi je pomenula da se kristalno jasno seća situacije kada joj je, pre više od trideset godina tadašnji šef rekao: “Ako ovo ne bude dobro, ti ćeš biti kriva.” Iako je u to vreme ona dala sve od sebe, to je doživela kao nešto izuzetno negativno.
Danas znam da mi dajemo značenje svakoj situaciji, a sa njom i emociju. A evo, iako je prošlo više od nekoliko decenija, to sećanje je i dalje toliko snažno.

Kada ne uspemo da na zdrav način oslobodimo emocije koje ovakvi događaji u nama izazivaju, one postaju zaglavljena energija. Vremenom nas pozivaju da na njih obratimo pažnju, pa se slične situacije ponavljaju, potom izazivaju bol, a ukoliko ni tada ne naučimo svoju lekciju, postaju bolest. Sve vreme su tu da bismo nešto naučili, a mi toga najčešće nismo svesni.

Dok ste čitali ove redove, možda se i vama pojavila neka slika iz prošlosti. Vreme je da je pustite.

Postoji more načina kako to možete učiniti. Danas možete da probate ovaj, kojim ćete svom srcu pokloniti nekoliko minuta mira.

– Sedite udobno, zažmurite i nekoliko puta duboko udahnite i izdahnite. Zamislite scenu koja je na vas ostavila snažan emotivni trag kao neki tamni oblak koji se nalazi pred vama, u visini očiju. Provedite kratko vreme tako, duboko dišući, pronalazeći mir u sebi. I onda jednostavno, uz zahvalnost, lagano oduvajte taj oblak u beskraj Univerzuma.

Ukoliko tragate za unutrašnjim mirom, bilo bi dobro da ovakve vežbe postanu svakodnevne. Želim vam divan dan 🙂

Vaš, Marko Maoduš

Kako da rešimo svaki problem?

(ili kako da postanemo zahvalni na onome što nam se čini da nemamo)

 

Pre nekoliko dana, još jednom se pojavila neumorna misao: „Koja je moja svrha?  Šta je to moja misija na Zemlji?“. Ovog puta joj nisam dozvolio da me previše odvuče, već sam se setio saveta Vejna Dajera: „Kad god pomislite šta je to moja svrha, odmah se zapitajte kako mogu da poslužim?“. I odmah sam ga primenio, te sam trenutak kasnije, znao sam da je novo pisanije preda mnom.

O čemu pisati? U poslednje vreme imam divne uvide, počinjem da razumem na dubljem nivou neke stvari koje su ranije za mene bile samo nerazumljive reči, pa mislim da je upravo to najbolje da podelim.  Znam da je iskustvo neprocenjivo  i da će uvek biti ljudi kojima će moje reči doneti neko novo svetlo, baš kao što i meni nebrojeno puta put osvetle iskustva drugih.

 

Moj pogled na ego ili osećaj odvojenosti

 

Često nam duhovni učitelji kažu da je izvor svakog problema naš ego. On ima nešto drugačije značenje nego u psihologiji i kako ga ja shvatam, ego predstavlja naš osećaj odvojenosti od izvorne energije, Univerzuma ili Boga (koje god ime da izaberete, u redu je). Ukoliko prevaziđemo naš osećaj odvojenosti, shvatićemo da živimo u okeanu izobilja i sve će nam biti dostupno. Međutim, ukoliko mislimo da smo odvojeni od Izvora, onda živimo u osećaju nedostatka, Univerzum doživljavamo kao protivnika i pokušavamo da mu nametnemo svoju volju. Zapadna civilizacija upravo tako funkcioniše već dugo vremena. Pustošimo ovu divnu planetu i već imamo planove kako da kolonizujemo neku narednu, jer znamo da ćemo resurse ove, jednog dana potrošiti. Ponašamo se kao paraziti. Možemo li drugačije?

Sve što je potrebno je „samo“ prevazići svoj ego. SAMO toliko!

Svako ko je krenuo na put oslobađanja od svog ega, shvatio je da je to veoma izazovan zadatak. Zašto je to tako? Ego nastaje u SVAKOJ situaciji kada se vežemo za bilo šta – misao, osobu, predmet, itd…  Dakle, ukoliko mi se neka misao dopadne toliko da se vežem za nju,  šta se dešava? U situaciji kada naiđem na misao koja je različita od te  (npr. neka osoba zastupa drugačiji stav) deo mene će se osetiti UGROŽENIM i naravno, počeću da se BRANIM. Samim tim, sprečiću sebe od mogućnosti da posmatram situaciju iz više uglova i udaljiću sebe od mudrosti, te dodatno osnažiti svoj osećaj odvojenosti. Ukoliko se ne posvetimo  posmatranju svojih misli, kontinuirano ćemo se vrteti u krugu prepredenog ega – učitelja koji često ima nepopularne metode.

Evo primera koji može slikovito da prikaže tranfsormaciju mog ega kroz komunikaciju sa drugim ljudima.

Ranije, dok je moj ego bio apsolutni vladar svega u životu, imao sam osećaj da sve znam i uvek sam bio u pravu. O svemu sam znao svašta da kažem i smatrao sam izuzetnim kvalitetom to što sam principijelan. Dešavalo bi se da komuniciram sa nekom devojkom i ukoliko ona pogreši u pravopisu, prekinem kontakt sa njom (na primer, napiše zarez na pogrešnom mestu ili ne ispoštuje neka druga pravila). Dakle, forma je bila toliko značajna, da sadržaju nisam ni dozvoljavao da se pojavi. Zamislite, da ne uspostavim odnos sa drugim ljudskim bićem zbog zareza!

Kasnije, kako je ego počeo da se topi, fokusirao sam se na sadržaj ili suštinu, pa me više nije zanimalo da li neko priča tarzanski engleski i kako piše, ili kako računa, već  šta je njegova dublja poruka, kakva je osoba, da li čini moj svet lepšim i boljim? I tad sam pomislio „Vau, baš sam super, meni je bitna suština, a ne tamo neke gluposti.“

Hahaha, nasmejah se sebi dosta kasnije, kada sam prvi put razumeo rečenicu „Don’t get distracted with the content“ (ne dozvoli da ti sadržaj odvuče pažnju). Šta to u stvari znači? Sadržaj ili suština nije ista za svakoga. Svako od nas ima različita iskustva i rečenice koje čujemo možemo doživeti na potpuno drugačiji način. Na primer, neko će smatrati da je imati seks za jednu noć sasvim lepa stvar, dok će drugi to smatrati nemoralnim činom. Da li su jedni ili drugi dobri ili loši zbog svog razmišljanja? Ne, jednostavno, njihovo iskustvo ih navodi na takvo razmišljanje. Dakle, poenta nije čak ni u toj sadržini.

Pa u čemu je onda? Eh… Sad je vreme da kažem – bezuslovna ljubav. Kako se naš ego transformiše, postajemo sve svesniji da su osobe oko nas, kao i mi, kapljice vode istog okeana, da je naša suština sasvim ista i onda nam je mnogo lakše da ih razumemo, osećamo i volimo bez nekog posebnog razloga, tj. samo zato što postoje. Nije neophodno da se slažemo u razmišljanju, da slušamo istu muziku ili navijamo za isti tim.

Razumeti ovaj koncept je jedna stvar, a živeti ga – verujem da smo svi ovde da to i naučimo. A sad da vidimo kako da rešimo taj problem.

 

Kako rešiti svaki problem

 

Ambiciozan naslov, zar ne? Jedan mudar čovek mi pre par dana reče, baš na ovu temu: „Sve je to jednostavno. Ali, nije lako.“ Ovaj tekst je i nastao sa idejom da nekome posle čitanja možda bude malo lakše.

Svi ljudi koji se bave temama izobilja govore o tome kako je potrebno postati zahvalan na onome što imamo. Kako budemo osvešćivali više te energije u sebi, tako ćemo više iste energije privlačiti u svoj život. Međutim, to nije lako, upravo zato što imamo osećaj da to nešto što nam predstavlja problem – nemamo. A kako da se zahvalimo na nečemu što mislimo da nemamo? Mnogo je lakše reći „lako je njemu da bude zahvalan kad ima sve“.

O čemu se u stvari tu radi? Zaista sam prilično uveren da ovaj Univerzum funkcioniše po principu uverenja („prilično“  – zato što verujem da je sve relativno, pa i ova misao).  Skup svega u šta verujemo svesno (i beskonačno mnogo više puta podsvesno) se manifestuje u našem svakodnevnom životu.  Vaš je izbor da li ćete u to verovati.

Sada ću pisati o tome kako moćemo da otkrijemo naša negativna uverenja, koja se nalaze duboko u našoj podsvesti i često ne znamo da ih imamo.

Zato, možemo da uradimo sledeću vežbu. Prvo se zapitajmo koji je to moj najveći problem trenutno ili šta je to što me sprečava da u životu budem srećan?

Šta god da je, to je samo energija, a mi nismo svesni da živimo u okeanu te energije, već nam se čini da nam ona nedostaje. Dakle, bilo da je to ljubav, novac, poštovanje, iskrenost, itd… – SVE je to samo oblik energije. Ideja nije kako da je privučemo, već kako da postanemo svesni da se u tom okeanu već nalazimo, kako da prevaziđemo svoj osećaj odvojenosti, tj. naš ego.

Recimo da je naš odgovor ljubav. U stvari, nedostaje nam energija ljubavi. Sledeći korak u vežbi može biti da razmislimo ko je to u našoj okolini, za koga mislimo da je veoma uspešan u ljubavi, tj. da ima ono što bismo mi želeli.  A zatim, zapitajmo sebe, šta je to što taj neko ima, a mi nemamo? Kada to odgonetnemo, dolazimo do našeg negativnog uverenja.

Na primer, on ima više ljubavi, zato što je viši, lepši, bolji, itd od mene. Problem nastaje upravo tu,  jer govori o tome da duboko u sebi verujemo da moramo da zaslužimo osećanje ljubavi, time što ćemo nešto uraditi, promeniti, postići…

Pošto smo otkrili jedno od naših uverenja koje nam ne služi, kako onda da ga se oslobodimo? Postoji more tehnika, a ovom prilikom  zajedno ćemo proći kroz sledeću, koju u poslednje vreme primenjujem.

Za početak, kreiramo afirmaciju koja je suprotna našem negativnog uverenju – „Zaslužujem ljubav zato što postojim.“ Ovakva pozitivna misao treba da nas navede da počnemo svesno da primećujemo ljubav oko sebe i tako usmerimo i naš podsvesni deo na isti zadatak. Pri današnjem brzom načinu života, često nam se čini da nije lako odvojiti vreme za ono, što mi se čini najvažnijim. Zato bi bilo dobro poragovarati sa sobom i odvojiti mali deo dana samo za to. Na primer, izgovaranje afirmacije možemo praktikovati ujutro i uveče po minut, a tokom dana možemo i da je zapišemo u posebnu svesku tri puta. Vrlo je bitno pisanje olovkom, ili bar tako kažu naučnici, jer proces pisanja podmlađuje naš mozak, pomaže izgradnji novih neurona, a mi tako povezujemo misao sa fizičkom akcijom.

Drugi korak je kratka vizuelizacija – videti sebe kao da se ta afirmacija ostvaruje i primetiti kako se osećamo. Vizuelizacija je najsnažnija kada uključimo sva čula. Našem podsvesnom umu ne pravi preveliku razliku da li je nešto stvarno ili plod mašte, ukoliko umemo da to osetimo svim čulima. Zato je vizuelizacija vrlo snažan alat.

I treći korak – kada imamo osećaj da nam nešto nedostaje, nije nam lako da budemo zahvalni na tome. Zato ćemo raditi sledeću vežbu. Na primer, ako osećamo da ljudi nemaju dovoljno poštovanja prema nama, možemo početi da primećujemo sve detalje tokom našeg dana u kojima postanemo svesni makar tračka lepog ponašanja drugih prema nama. Potom to zapišemo u svesku. Dakle, svakog dana upišemo trenutke kada osetimo poštovanje drugih prema nama. Šta to sve može da bude? Uočićemo da što više obraćamo pažnju na to, postajemo svesniji raznih oblika poštovanja koje ranije nismo primećivali. Ako prodavačica bude ljubazna i uputi nam osmeh, upišemo. Ukoliko neko zastane kada prelazimo pešački prelaz, i to upišemo. Ukoliko pogledamo neko predavanje na internetu i čovek koji nam se obraća bude nasmejan i prenese nam neko znanje, zašto ne bismo i to upisali? Ili, posmatramo predstavu u pozorištu ili film i ako osetimo da neki glumac daje najbolje od sebe da bismo uživali, zar i to nije neka vrsta poštovanja? Kako to činimo, spisak u našoj svesci raste, naša podsvest je sve fokusiranija na to i polako počinjemo da primećujemo sve više stvari iz tog polja, energija poštovanja nam je sve bliskija, postajemo svesniji nje i na kraju, shvatamo da se nalazimo u okeanu te energije. I ne samo to, shvatamo da je to primenljivo na bilo koju drugu vrstu energije. Ukoliko osećamo da nam nedostaje novac, možemo primetiti kako je to divno što možemo preko interneta da pogledamo film koji inače košta 20$, ili seminar koji košta 10000$, pa se zahvalimo na tome što živimo u Srbiji i sebi zapišemo i to u spisak dobitaka za taj dan.

Bitno je ne odustajati i biti spreman na izazove i simbolične znakove koji se mogu pojaviti u narednim danima ili mesecima. Treba biti svestan da smo ta uverenja gradili dugo vremena i da možda neće baš nestati istog trena. Sa druge strane, uverenje je samo MISAO, pa samim tim, imamo moć da je zamenimo! 

Put ka slobodi vodi kroz srce

„Čovek samo srcem dobro vidi“ reče jednom Antoan de Sent Egziperi. Sećate li se ove divne rečenice iz „Malog princa“? Šta to uopšte znači „videti srcem“? Do pre samo nekoliko godina sam to razumeo kao neku umetničku rečenicu koja baš lepo zvuči. Međutim, od kada sam počeo da se dublje bavim duhovnošću, uvideo sam da naše srce zaista ume da „govori“ i da ukoliko želimo, možemo i da ga „čujemo“. Nešto me je snažno vuklo ka tome da ga sledim, jer sam verovao da samo tako mogu biti istinski srećna osoba, te da jedino tako moj život može biti svrsishodan i ispunjen. Saznao sam i da naše srce ima želje koje su ustvari istinske potrebe našeg bića i često su veoma različite od želja našeg uma. Želje uma su obično materijalnog tipa – kuće, kola, putovanja, idealan posao, savršen ljubavni partner ili porodica, itd… – sve što se nekako može videti ili opipati. Učeći o željama srca, uvideo sam da su one potpuno drugog karaktera. Odlučio sam da osluškujem srce i nakon duže potrage, pre nekih sedam-osam meseci, u dubokoj meditaciji koja je trajala čitava tri sata, konačno sam saznao šta je to što moje srce zaista želi.

– Da više živim u sadašnjem trenutku
– Da više ćutim i govorim mudro samo kada osetim inspiraciju
– Da vidim savršeno, bez sočiva i naočara

Pravo da vam kažem, uopšte nisam bio nešto posebno srećan kada sam ih zapisao. Jedna od prvih zamerki mog uma je bila: „Kako će ovo obezbediti moju budućnost? Kako ću da zaradim za hranu ako budem više ćutao?“.

Strah od budućnosti

Ova moja pitanja bila su zapravo očigledan znak mog straha ili nepoverenja u životni proces. Nisam imao pojma ni da postoji naziv za to, a ni da je kod mene prisutan. Čitajući knjigu Siniše Ubovića „Meditacija za početnike“, koju sam dobio od njega na dar, mislio sam kako to i nije baš za mene, jer ja sam već odmakao od nivoa „početnika“. Moji um su se sa mnom poigravao, a da toga nisam bio svestan. I onda pročitah pasus koji mi je otvorio oči. Siniša kaže da među meditantima ima mnogo ljudi koji umeju da osete ljubav prema čitavom Univerzumu (tj. da su im otvorene gornje čakre), ali da je problem često u donjim čakrama, odnosno nepovezanost sa Zemljom, jer je upravo ona izvor svega materijalnog. Ukoliko nismo povezni sa Zemljom, ne osećamo se istinski bezbednim na podsvesnom nivou i snažni, neprimetni strahovi utiču na naše ponašanje. Samo što nisam uzviknuo „Eureka“ kao slavni Arhimed. Majčica Zemlja je zaista izvor svega što mi je potrebno da bi na njoj i živeo, a ja to nisam umeo da prepoznam. Istog dana sam potražio odgovor kako bih mogao da se direktno suočim sa baš ovim strahom. I naravno, čitajući o metafizičkim značenjima koje nam telo šalje, uvideo sam da su bol u zadnjem delu vrata i kratkovidost, koje sam ja imao, znaci upravo tog straha od budućnosti ili straha od neuspeha. Da bih se oslobodio straha, neki od saveta su bili da što više vremena provodim u prirodi, da hodam bos ili negujem biljke, smanjim ogroman broj svojih aktivnosti i planova na minimum, meditiram u prirodi i živim mnooooogo sporije.

Iako je to značilo veliku promenu za mene, znao sam da je to ono što je potrebno i nisam odustajao. A verujte, bilo je mnogo situacija kada je moj um ludeo i govorio „Lenčugo, idi radi nešto konkretno“. Ali, uz konstantnu zahvalnost i rastuće poverenje u proces, iz dana u dan, strah je polako nestajao, osećao sam se sve mirnije i nekako, znao sam da ne moram da obavim milion aktivnosti dnevno da bih bio zadovoljan. Sve se nekako usporilo, a ja sam, neočekivano, počeo da se osećam bezbednije. Kako je strah postajao manji, ljubav i poverenje su rasli. Sada sam na potpuno novi način razumeo Sokratove reči „Znam da ništa ne znam“. Nekada bih ponavljao tu rečenicu kao papagaj, ali istinski u sebi misleći „Ma ja znam, nego vi ostali ne znate. Slušajte šta vam ja kažem.“ A danas, zaista duboko u sebi osećam da ne znam i tome se beskrajno radujem. Umesto planiranja svojih dana, prepuštao sam se životu i nekako govorio „Verujem ti, vodi me gde god da poželiš.“ I zaista, što sam se više prepuštao, osećao sam da me je život vodio upravo na savršena mesta za mene, ali i sve ostale u njemu. Zaista, ova transformacija iz „ja znam“ u „ja ne znam“ je jedno od najdivnijih iskustava koje sam doživeo.

A onda se desio jedan zaista poseban san. Tren pre nego što sam se iz njega probudio video sam sledeće reči: “Sada je vreme da odeš na lasersku operaciju vida. Ponovo dobro vidiš”. Osećao sam da ova informacija dolazi sa najčistijeg mogućeg mesta i znao sam da se odnosi na unutrašnji vid.

 

Sada ponovo dobro vidim

Osećao sam da su ove reči došle direktno od mog duha, tj. bio sam inspirisan da to i učinim (in spirit – „u duhu“). Istog dana sam krenuo sam u akciju, iako nisam imao novac. Jednostavno sam bio čvrsto uveren da će se pojaviti kada bude potrebno. Pozvao sam jednu od nekoliko ponuđenih klinika na internetu. Usledili su mali testovi, koji su bili tu, da bi proverili da li sam zaista spreman da se oslobodim straha i ustupim mesto ljubavi.

Ljubazna teta mi je rekla da je operacija moguća tek za mesec ipo dana, jer doktorka ide na odmor, kao i da je potrebno da na deset dana skinem sočiva, kako bih se spremio za pripremni pregled. Pošto sam znao da sam spreman za to već SADA, ljubazno sam zamolio gospođu da proveri da li je ipak moguće da zakažemo pregled ranije i zaista, posle minut čekanja, odgovor je bio da skinem sočiva odmah i dođem za deset dana na pregled. Bilo je potrebno da nosim naočare narednih dana, kako bi se oko pripremilo za pregled, ali ja sam još u januaru polomio staklo i nisam želeo da ih popravljam, iskazujući poverenje da ću ponovo videti savršeno. U novonastaloj situaciji, pozvao sam očnu kliniku u kojoj sam kupio naočare i pitao koliko vremena treba da čekam, znajući da je u prošlosti to uvek bilo bar sedam dana. Naravno, ovog puta je odgovor bio “dođite sutra po vaše naočare”. Neverovatno! Naredne dane sam proveo u potpunom miru, u prirodi. Posle deset dana, došao sam na pripremni pregled. Na pitanje ko me je preporučio, odgovorio sam samo da verujem svom unutrašnjem osećaju. Bilo je svima smešno, ali i istinito. Zaista, da nisam imao toliko poverenje, teško da bih racionalno dozvolio nekome da prčka laserom po mom oku, a da pažljivo ne proverim svaki detalj. A ovako, šta god da se pojavilo na putu, jednostavno sam znao da će biti savršeno, jer samo tako i može da bude. I naravno, pregled je prošao upravo tako. Moje oči su bile podobne za operaciju, ali još jednom mi je ljubazna teta rekla da je intervencija moguća tek kad se doktorka vrati sa puta, za nekih mesec dana. U svakoj prethodnoj sličnoj situaciji u životu ja bih poslušao taj racionalni glas. Ali, odlučio sam da još jednom iskažem poverenje i zamolio je da još jednom proveri sa doktorkom. I naravno, još jedno čudo – doktorka je imala još jedan slobodan termin, a čovek koji servisira laser i neophodan je za proceduru, upravo je odložio odlazak na more te, umesto za mesec ipo, operacija je bila zakazana za dva dana. Seriji čuda tu nije bio kraj. Evo još jednog zanimljivog detalja. Posle pregleda mi je rečeno da treba da kupim i naočare za sunce, kako bih nekoliko meseci bio zaštićen, zbog povišene osetljivosti oka. U prodavnici sam bezuspešno pokušao da nađem neke koje mi odgovaraju, a potom izgovorio sledeću rečenicu: “Neka, onda ću doći posle operacije, to će moja sestra da izabere, ona to najbolje zna.” Nekoliko minuta kasnije, kada sam izašao iz prodavnice, shvatio sam da u to vreme moja sestra radi i da neće moći da mi pomogne. No, nisam se oko toga uzbuđivao, znao sam da će sve biti kako treba. Kažu da kada sledimo želje svog srca, čitav Univerzum se ujedini kako bi pomogao. I zaista, prvo se moja devojka javila i rekla da će se vratiti sa odmora kako bi bila sa mnom kao podrška. Pošto sam stigao kući, naišao sam na sestru. Nije imala pojma šta se sa mnom dešava, ali je stigla da mi kaže kako je upravo uzela slobodan dan. Tek tada sam joj rekao za moju predstojeću operaciju, a ona je iznenađeno rekla “Pa jel’ ima ko da te vozi?” Naravno, dan kasnije je ovaj dvojac izabrao savršene naočari za mene, a ja sam bio u konstantnom stanju zadivljenosti.
Zadivljen svim ovim „slučajnostima“ koje su bile tu samo da mi kažu da je sve u savršenom redu, sa širokim osmehom krenuo sam kući. Sama intervencija je protekla perfektno, a takvi su i njeni rezultati. Ali, ja sam znao da nije poenta u mom savršenom fizičkom vidu bez naočara. Sada mi je bilo jasno da ponovo dobro vidim i iznutra.

 

Srcem vidimo veličanstveno SADA

 

Krenuo sam kući posle kontrole na kojoj je doktorka utvrdila da je sve prošlo perfektno. Prišao sam vratima od lifta. Ono što je usledilo verovatno je nemoguće rečima opisati, ali ovo je najbolje što umem. Odjednom, to više nisu bila samo vrata. U istom času, brzinom munje, osetio sam da su ta vrata potekla od majke Zemlje, da su ona sačinjena od nekog metala koji je u njoj sazrevao, možda milionima godina. Zatim sam u istom trenutku, u svojim mislima video rudara koji je taj metal iskopao, zatim čoveka koji ga je transportovao, pa obradio i na kraju, onog koji ga je ugradio baš na ovo mesto, kako bih ja sada imao privilegiju da se njime vozim. Sve se to dešavalo u trenu, a ipak – nekako sam bio svedok bar dela lanca događaja koji je vodio do baš ovog trenutka i bio sam apsolutno oduševljen. Zatim sam pogledao ka fotelji koja se nalazila pored i doživeo istu stvar. Osetio sam kompletnu njenu istoriju i stajao nepomičan u stanju apsolutnog divljenja. Zatim sam ušao u lift i do svog automobila se kretao neverovatno polako, i šta god bih opazio, zastajao sam i divio mu se – čarobnim oblacima, visokoj zgradi koja je dom velikom broju ljudi, automobilima koji nam pomažu da stignemo negde brže i komfornije, ljudima koji su sedeli u kafiću i radili ono što u tom trenutku žele, pa čak i zrnima prašine koja su letela oko mene. Sve je bilo nekako čudesno i savršeno i sve je bilo živo. U tom času sam se setio indijskog učitelja i događaja sa njegovog predavanja od pre nekoliko godina. U sred njegove rečenice, vetar je malo pomerio zavesu i kroz prozor je provirio zrak sunca. Učitelj je zaćutao. Nakon nekoliko sekundi nam je rekao kako je osetio ogromnu zahvalnost prema zrnu prašine koje mu se pojavilo pred očima i rekao nešto tipa: „Zamislite samo šta je sve moralo da se desi od početka postojanja Univerzuma do sada, da bih ja video ovo zrno prašine. Ono mi se pokazalo i ja sam poželeo da mu se zahvalim.“
Do tog trenutka sam jurio za raznim stvarima ili osećajima, svesno ili nesvesno. Koliko god da sam se trudio da budem miran, da budem prisutan u sadašnjem trenutku, i dalje su postojale želje za koje sam mislio – „e samo da se one ostvare i biću zaista srećan“. Očekivao sam razna čuda, a neka su se i desila. Ali, u ovom trenutku sam direktno svedočio najvećem čudu od svih – veličanstvenom SADA. Konačno sam razumeo bar delić svih onih priča koje su govorile da je sve tu već zbog nas, da se beskonačno mnogo stvari desilo kako bismo sada mogli da dišemo, trčimo, šetamo, pevamo, gledamo, dodirujemo, ljubimo… Vazduh, Sunce, voda – sve što nam je zaista neophodno je već besplatno i tu je kako bismo mogli da iskusimo upravo to čudo. Osećao sam savršenu bezbednost, sreću, zahvalnost – mir koji prevazilazi svako poimanje. Ono o čemu sam čitao i slušao, bar na neko vreme, desilo se i meni – video sam očima Ljubavi. I znao sam da tome želim da posvetim ostatak svog života. Takođe mi je bar na trenutak bilo jasno da šta god da poželim, a u skladu je sa potrebama mog bića, mogu da uradim. Ranije bih mislio „Dobra ideja, ali da li će mi neko pomoći, da li ću imati dovoljno novca za to…“ i izuzetno se plašio neuspeha, a sada sam jednostavno video, da ako je to mom biću zaista potrebno, nema šanse da se ne dogodi, te da će se pojaviti sve ono što je potrebno. Ali, da bi se sve to i desilo, bilo je potrebno je da prihvatim 100% odgovornosti za sve što se dešava u mom životu i da umesto da rešavam probleme intelektom (koji jeste naš vredan deo, ali jednostavno vidi mnogo manje nego što mi mislimo) – prepustim kontrolu svom najmudrijem delu i živim u inspiraciji, trenutak po trenutak.
Setio sam se rečenice Dalaj Lame da svetu nije potrebno više poslovno uspešnih ljudi, ali da je potrebno više ljubaznih. Istovremeno, setio sam se i Duška Radovića koji reče „onaj ko ume da voli, ne bi trebalo ništa više da radi“. Osećao sam da sam savršeno bezbedan i bezbrižan, da sam na pravom putu i da ću upravo tako voditi najbolji mogući život za sebe i sve u svom svetu.
Od tog časa ništa više nije bilo isto. Iako je tako delovalo, moj čitav svet se promenio. Konačno mi je bilo jasno da apsolutno nikuda ne treba da žurim. Od tada kada god provodim vreme sa nekim, jednostavno sam samo tu. Ne postoji važniji momenat od baš tog. Ne žurim kući da bih pročitao još jednu knjigu, uradio još jednu meditaciju, pročitao još jednu priču, postigao još jedan uspeh. Ono što je bilo najvažnije je da suštinski budem u tom trenutku i sa onim ko je u mom društvu, podelim to čudesno iskustvo. I tek sada mi je jasno da dok je taj strah od budućnosti u meni postojao, nisam imao šanse da budem zaista prisutan, bez obzira na sve dobronamerne savete i ideje na koje sam nailazio.

 

Kada slušamo svoje srce, često činimo potpuno neracionalne stvari

 

Nekoliko dana nakon toga, trebalo je da se vratim poslu nastavnika. Usnio sam zanimljiv san, u kome sam se uz potpunu zahvalnost, oprostio od svih kolega i učenika. Ipak znajući da imam mnogo lepih koristi od tog posla, otišao sam na posao. Ali, već prvog dana sam osetio manjak entuzijazma. Pitao sam se da li je to što razmišljam o tome da napustim posao samo moj kukavičluk i neprihvatanje dara koji sam dobio i biranje onoga što mi deluje lakše u trenutku? Znao sam da na to pitanje razmišljanjem sigurno neću doći do pravog odgovora, pa sam odlučio da u miru prirode pronađem svoje rešenje. Čim sam pronašao potpuni mir sa novonastalom situacijom, desile su se neke stvari koje bih ranije smatrao izuzetno neprijatnim (izuzetno negativna reakcija koleginice, a odmah zatim i značajno povećanje mog obima posla bez naknade), ali sam i tada odlučio da ne reagujem istog časa, već sam zatražio jedan dan, kako bih i sa tim događajem pronašao mir.
Došao sam kući, opustio se i u kontinuiranoj zahvalnosti osluškivao svoje srce. Misli su polako nestajale, pa se vraćale kao još veći nemir… I sledeće jutro sam proveo u istom stanju, ništa drugo ne radeći. Zatim sam krenuo u šetnju kraj Dunava. Kretao sam se izuzetno polako. I odjednom, pojavilo se pitanje: „ Da li bih radio ovaj posao, da mi odjednom bude drastično smanjen obim posla i bude mi ponuđena mnogo veća plata“? U tom času sam znao da to nije ono što ja želim. Nije bio problem u većoj plati ili vremenu, bilo je potrebno da poslušam svoje srce. Ono je reklo da treba više da ćutim , a to je značilo i – nema više predavanja. Opet me je preplavio čarobni mir. Znao sam da je još jedan ciklus u mom životu završen i da me čeka nešto novo. Ali, za to nešto novo je potrebno još jednom iskazati ogromno poverenje i hrabrost. Kažu da je potrebna hrabrost da bismo voleli. Narednog dana dao sam odlučio da napustim svoje radno mesto na bezbednom i lepom državnom poslu. Trebalo je da ostanem još tri dana u školi, kako bi na moje mesto došla savršena zamena. Znao sam da će reakcije drugih ljudi samo odražavati moje stanje i da će svaki njihov nemir, zapravo biti moj. Kažu da kada sledimo inspiraciju i činimo neracionalne stvari, uvek izazivamo zemljotres u svom životu. Ali, ukoliko ostanemo povezani sa svojim srcem, zemljotres se polako umiri. Tako je i bilo.
Na jednom od mojih poslednjih časova u školi, devojčica u prvoj klupi nosila je majicu na kojoj je pisalo „Nirvana“. Ni sam ne znajući baš savršeno značenje, upitao sam je, a potom i ostale učenike, da li znaju šta je to. Pošto niko nije znao, predložio sam onima koje to zanima da provere za sledeći čas. I zaista, na sledećem času se javiše troje učenika. Dali su mi tri odgovora, različita, a ustvari ista. Savršeni mir, savršena sreća, totalna bezbrižnost. Dok su pričali, duboko u sebi znao sam da su ovi odogovori zapravo namenjeni meni. Ja sam iskusio NIRVANU! Potpuna bezbrižnost – shvatanje da je sve savršeno ovako kako jeste i da samo treba da nastavim da slušam svoj Duh i da će se on pobrinuti za mene.

 

Sve želje moga srca se ostvaruju

Uporno sam nekoliko meseci ponavljao ovu afirmaciju i uživao u njoj. Nekoliko meseci kasnije, zaista sve želje su se ostvarile. Pitao sam se i sumnjao kako će mi to pomoći, a sada mi je to potpuno jasno. Dobio sam mnogo više nego što sam mogao da očekujem. Sada vidim savršeno, naučio sam da uživam u sadašnjem trenutku, mnogo više ćutim i osećam predivni mir, te nastojim da pričam samo kada osetim inspiraciju.
Dok ovo pišem, prisećam se raznih trenutaka iz svoje prošlosti. Način na koji sam ranije hodao, na primer. Naučen da je najvažnije pobediti i biti najbrži, uticao je na mene. Zato bih, kada sam šetao, u mislima vodio trku sa ostalim prolaznicima, te bih sebi čestitao sebi kada ih preteknem sve. Naravno, sada mi je jasno da su ti trenuci protekli, a da ja nisam primećivao ni ljude, ni miris ruže, ni prelepe oblake. Slično je bilo i u obdaništu, kada bi nam vaspitačica rekla „ko prvi pojede, pobednik“. Decenijama sam jeo kao mećava, a da nisam imao pojma ni odakle stiže ta hrana koja mi omogućava da živim. Sada je sve mnogo drugačije. Znam da je ljubav u meni konačno prevagnula i da će strahovi, kojih i dalje ima, lakše otputovati na svoje odredište.
Od mnoštva uvida, tri bih hteo da izdvojim:
1) Ako misliš da moraš – grešiš
2) Ako žuriš – grešiš
3) Savet koji nije tražen je kao prst u oko
Od kada primenjujem ove uvide, ne mogu da objasnim koliko se kvalitet mog iskustva na ovoj planeti za mene poboljšao, a mislim da su toliko jednostavni, da ne zahtevaju pojašnjenja.

„Ne postoji ništa izvan nas“ (dr Hew Len)

 

Pre nekoliko godina, slušao sam predavanje dr Hu Lena, učitelja Ho’oponopona sa Havaja, koje mi je promenilo život. „Ne postoji ništa izvan nas“, reče tada on. Ono kako ja razumem ovu rečenicu je da ne možemo iskusiti ništa nečim što je izvan nas. Mi smo izvor svih naših iskustava. Zato je svačiji svet jedinstven. Neko ko je doživeo traumu u vodi će najčešće drugačije posmatrati kupanje u reci od nekoga ko obožava plivanje. Na taj isti način, tj. različito ćemo doživljavati i zemlju, vazduh, hranu, različite ljude, ceo svet. Zato je ustvari sve u nama. Jer, ukoliko mi kreiramo svoju realnost, onda kreiramo i „negativna“ iskustva. Ukoliko to mesto u sebi transformišem u ljubav i moje iskustvo će se promeniti. Ali, kako to stvarno funkcioniše? Evo primera iz života koji se upravo desio.
Već duže vreme pišem ovaj tekst. I kad god sam pomišljao da ga završim, nešto je u meni govorilo „nije kraj, nije kraj“. Pred sam zaključak, odlučio sam da odem u šetnju. Hodao sam veoma polako, i uprkos visokoj temperaturi, zaista uživao. Međutim, bio sam veoma iznenađen kada sam u ogromnom Dunavu, u blizini fabrike hartije na Ada Huji video čoveka koji pliva. I to čovek roni, pliva raznim stilovima, istinski uživa, u potpunosti slobodan. Odmah su došle misli „Da li je možda smrtno bolestan, pa radi šta god poželi?“ i slično. Nastavio sam sa svojom šetnjom i u povratku ga primetio kako izlazi iz vode. Nešto me je vuklo da mu priđem.
JA: Izvini, primetio sam da plivaš u Dunavu i da istinski uživaš. Svi pričaju o tome koliko je Dunav prljav i koliko je opasno u njemu se kupati. Kako to da si se usudio na tako nešto?
ON: Znaš, moj deda je bio alas, a onda i moj otac. Odrastao sam na ovoj reci i volim je. Kupam se na ovom mestu već dvanaest godina i nikada nisam imao nikakvu boleštinu.
JA: Tako sam i mislio. Hvala ti i doviđenja.
Krenuo sam kući u potpunom miru. Znao sam da je to zaključak koji mi je bio potreban.
Ovaj čovek istinski voli Dunav i nema nikakav strah od njega. Neke drevne civilizacije nas uče da je apsolutno sve oko nas živo, da sve ima emocije, pa na taj način i ova reka… Ona oseća njegovu ljubav i voli ga, te će njegovo iskustvo Dunava biti savršeno. Straha nema. A kada straha nema, ostaju samo mir, ljubav i sloboda.

 

Kako je jedan skijaški vikend postao duhovno putovanje

Evo još jednog teksta koji jedva čeka da izađe iz mene i koji će biti prilično zanimljiv, jer vrlo konkretno govori o onome za čime često žudimo –  kako se naš duhovni rad i oslobađanje od uverenja na energetskom nivou, manifestuje u materijalnom svetu.

Pre nekoliko meseci prijateljica mi reče kako su moji tekstovi često veoma ozbiljni i da bi volela da malo čita onog Marka kog poznaje, duhovitog i nasmejanog. Sada znam da je i to bio moj strah. „Ko zna šte će oni misliti o meni? Ako budem pisao ozbiljnije, možda ću više vredeti u očima drugih.“, svesno ili nesvesno, to su programi koji su se vrteli negde u meni. Sada mi je jasno da se to dešava sa mnogim ljudima koji se nalaze na bilo kakvoj vrsti „javne scene“. Ako prihvatimo da igramo ulogu profesora na fakultetu, filmskog kritičara, političara ili neku drugu koja „nastupa“ pred drugima, plašimo se da, takvi kakvi jesmo, nećemo biti dovoljno dobri, pa zato navlačimo različite maske i trudimo se da impresioniramo druge nečim što nismo mi. Ali, verujem da sam naučio svoju lekciju.

Na putu ka srećnom i svrsishodnom životu, znam da su zahvalnost i opraštanje ključni faktori, ali nisu i jedini. Već duže vreme, osećao sam da na tim poljima izuzetno snažno napredujem, ali i dalje nisam bio zadovoljan nekim aspektima svog života. Nisam uspevao da primetim šta je to što me uporno vraća na stare lekcije. Srećom, Univerzum mi je dodelio divnog mentora koji je odmah prepoznao moj problem. Reč je o Siniši Uboviću, koji ima fantastičan i veoma redak kvalitet, da sa lakoćom uočava problem i daje jasan i konkretan predlog rešenja. Vrlo brzo mi je skrenuo pažnju na moja negativna uverenja o zasluživanju. Zaista, posmatrajući svoju okolinu, počeo sam da verujem da se do uspeha ili ispunjenja životnih želja stiže sa dosta teškoća i muke. I naravno, život je konstantno bio baš takav, šaljući mi poruku o onome što se dešava na energetskom nivou u mojoj svesti.

Vratio sam se se jednostavnom, ali veoma snažnom alatu, afirmacijama – koje sam ranije probao, ali posle nekog vremena počeo ređe da ih primenjujem, pošto mi se činilo da „to kod mene ne funkcioniše“. Ovog puta nisam odustajao od poruke da se sve želje moga srca ostvaruju, te da zaslužujem svako dobro. Međutim, u poslednje vreme sve moje želje su bile tipa „Nađi svoj mir“ ili „Budi u sadašnjem trenutku“, tako da nisam mogao na jednostavan način da „izmerim“ efekte. Međutim u jednoj trosatnoj meditaciji pojavile su se i želje tog opipljivijeg tipa, a jedna od njih je bila i da odem na skijanje.

Idealna prilika je bila prethodni vikend. Moja ljubav prema skijanju razvila se još kada sam bio dete. Roditelji su sestri i meni omogućavali da skijamo svake godine, iako oni sami do tada, nikada nisu stali na skije. Osetili su da je to nešto divno i vredno radili kako bi nam to zadovoljstvo pružili. Upravo dok ovo pišem preplavljuje me osećaj ogromne zahvalnosti prema njima. Divno osećanje pri kome se istovremeno smejem i teku mi suze. No, da se vratim na temu. Kao dete, skijao sam i u tome izuzetno uživao. I danas se sećam mnogih detalja sa zimovanja uz mnoštvo živopisnih detalja – to je onaj osećaj kada trenutak doživiš svim čulima. Često bih jutrom bio prvi skijaš na stazi, kojom još niko tog dana nije prošao. Da li je to bio kristalno čist sunčani dan ili mećava uz gustu maglu u kojoj ne vidim bukvalno metar ispred sebe, nije bilo važno, jer sam uživao i srce se radovalo.

Međutim, kako sam odrastao i učio od okoline, pojavila su se dva problema, tj. negativna uverenja.

Jedan je bio da sam u razgovoru sa ljudima primetio da neki „skijaju bolje“ od drugih. Tada u potpunosti nesvesnom Markiću, ego je zapovedao sa velikom lakoćom. Brzinom svetlosti nastala je želja da i ja budem taj za koga će drugi reći da „skija bolje“. Naravno, ona radost srca se drastično umanjila, a ja sam počeo da se trudim da skijam za aplauze. Bože, voleo bih sad da vidim kako sam izgledao tako se pretvarajući, siguran sam da je bilo super smešno. Očigledno, nisam prihvatao sebe kakvav jesam, pa sam to tražio od drugih.

Drugi problem se pojavio paralelno sa tim. Neuspesi na fakultetu su me činili veoma nesrećnim, nisam uspevao sa njima da se izborim, te sam, počeo da kažnjavam sebe osećajući krivicu. Roditelji bi me kao i uvek pozivali na skijanje, ali ja bih insistirao na tome da skijanje nisam zaslužio, jer nisam položio ispit. Odbijao sam da budem srećan jer to nisam zaslužio.

Šta je mogao Bog da kaže? „Ne prihvataš sebe? Hoćeš da se mučiš da bi se osećao srećnim? Važi! Tvoja želja je za mene zapovest.“

I evo kako je taj plan sproveden u delo. Pošto je moja porodica nastavila sa tim zimovanjima svake godine, kao i veliki broj mojih drugara, i ja sam nastavio sa tom tradicijom.  Međutim, moja podsvesna uverenja su diktirala da sreću moram da zaslužim, te sam morao da nađem način da samog sebe spotaknem na svim poljima, pa i tom. Tada sam kupio skijaške cipele koje su važile za odlične. Međutim, iako su one „odlične“, meni su vrlo brzo počele jako da smetaju te sam, iz godine u godinu, sve češće osećao izuzetno veliki bol pri skijanju. Počeo sam da skraćujem svoje aktivnosti na stazi, smanjilo se moje uživanje, a patnja je bila sve veća. I tako godinama. Sećam se jedne nedelje na Jahorini, kada sam šest dana skijao svaki dan po ceo dan, sa ogromnim bolom. Poslednjeg dana su staze bile zatvorene zbog nedostatka snega. Kako sam se samo radovao tome jer je, bar na kratko, moje mučenje prestalo. Zašto mi nije palo na um da jednostavno promenim cipele, odustanem od skijanja, ili nešto treće? Takav je bio moj obrazac, a kada se u njemu  nalazimo on deluje veoma snažno i teško nam je da ga primetimo. Slepi smo za ono što svi drugi sa lakoćom vide. A i u situacijama kada mi je i padalo na um da jednostavno promenim skijaške cipele, ili ih dam svom ocu (koji je u međuvremenu proskijao, a pomenute cipele su mu savršeno odgovarale) uvek bi se nešto „namestilo“ da ta akcija ne uspe.

I onda se desio prethodni vikend. Nekoliko dana pre toga sam odlučio da idem na skijanje, ali sam se i dalje blago predomišljao. U meni je bilo prisutno ono sećanje na veliki bol. Uz to, desilo da se pred samo putovanje vidim sa dve grupe starih drugara sa kojima sam proveo celo popodne i veče, a da još nisam spakovao nijednu stvar. Stigao sam kući pola sata posle ponoći, spakovao nekoliko stvari, odspavao samo tri ipo sata i krenuo kolima ka snežnoj lepotici. Stigao sam, a tamo, idealno vreme, snega koliko duša može da poželi, sve staze rade… Prva razlika koju primećujem – kupujem ski pas bez pitanja koliko košta, jer znam da je to želja mog srca, pa samim tim, cena nije ni važna i sigurno ću imati i više nego dovoljno. Prethodnih godina bih skijao, ali sa konstantnim uverenjem da je ta usluga preskupa. Danas sam neizmerno zahvalan ljudima i tehnologiji koja mi omogućuje da uživam u tom predivnom sportu.

Potom dolazi momenat da iznajmim skije. Ranije sam uvek imao svoju opremu, ali od kada je počelo da dominira ovo neprijatno uverenje, sve što ima veze sa skijanjem bih odlagao. Verovao sam da ću opremu kupiti u nekoj budućnosti, tj. u onoj u kojoj ću konačno zaslužiti da je imam. Oh Bože J

Dakle, okrenem se levo – desno i oko mene je sigurno desetak štandova koje iznajmljuju opremu. Krenem ka najmanje uglednoj kamp prikolici sa idejom da je tu oprema nešto jeftinija, a meni nije ni važno da skije budu najmodernije, već da skijam i uživam. Dočekuje me veoma prijatan čika i dok sam uzimao skije i štapove, primetio sam da je u razgovoru sa drugim ljudima pomenuo „važna je duša, važna je ljudskost“. Osetih da je to bilo iskreno i toplo. U skladu sa tim, usluga koju je nudio bila je zaista izuzetno kvalitetna i jeftina, pa sam osećao da sam doneo pravu odluku slušajući osećaj. „Kako si ga samo nanjušio“, reče jedan moj drugar. To je bio veoma bitan detalj, kog u tom trenutku još nisam bio svestan. Dakle, sveže opremljen, krenem ja na stazu.

Oh, kakvo uživanje. Ovog puta, svesniji nego ranije, nisam dozvoljavao da se pitam da li dobro skijam ili da li neko skija bolje ili lošije od mene. Ponovo sam skijao za sebe, kao kada sam bio dete. Često sam se zaustavljao da udahnem predivni, živi vazduh, osmotrim šumu, planinske vrhove, čudesne oblake, nedirnute snežne padine… Znajući da životne energije na planini ima u izobilju, često sam duboko disao, osećajući da u sebe unosim upravo tu životnu energiju koja se toliko pominje u raznim duhovnim krugovima. Tokom dana se pokazalo da i to izuzetno dobro šljaka J Naime, prethodne noći sam spavao samo tri ipo sata, vozio do Kopaonika, skijao intezivno skoro sedam sati i po povratku u apartman  i dalje nisam osećao umor. Te noći sam zaspao tek u ponoć, a jedini u našem apartmanu koji takođe celog dana nije želeo da zaspi (što se inače nikada ne dešava) je bio i moj sestrić, star godinu i dva meseca. Verovatno se i on napunio na isti način.

No, da se vratimo drugom starom uverenju. Afirmativne misli i razna duhovna čišćenja, donela su mi priliku da staru lekciju još jednom pokušam da položim. Bol u nozi je počeo da se pojavljuje, a vrlo brzo i da bude toliko snažan da je postao strašan. Posle samo dva sata, više nisam uspevao da uživam, već sam zaista samo patio. Sa druge strane, volim skijanje pa odbijam da odustanem. Baš u skladu sa uverenjem koje kaže da sreću moram da zaslužim sa teškoćom i da se mučim. Znajući da je problem negde u meni, obratih se kreatoru u Ho’oponopono stilu… „Šta god da je to u meni, a što izaziva ovaj problem, spreman sam da pustim… Žao mi je, oprosti, hvala ti, volim te…“. Znao sam da sve mora da se reši na tom energetskom nivou, a rezultati se kasnije vide u materijalnom svetu.

U nekom trenutku, u tom stanju, odlučujem da napravim malu pauzu i popijem čaj. Nalazim se u kafiću na stazi sa majkom i devojkom. I sve je u redu dok nisam krenuo da obuvam cipele. I one, videvši bolnu grimasu na mom licu, šokirane, bukvalno me zamole me da iznajmim druge cipele. Njima je bilo jasno ono što meni nikako nije padalo na um, da je moguće učiniti neku tako jednostavnu stvar. Ali čak i tada, iako sam cipele jedva obuo, i dalje sam se opirao, tj. moj stari obrazac, dajući još jedan, finalni pokušaj da opstane kroz moj ego:

„Ma mogu ja to, evo sad će da se zagreje i neće više boleti“.

Krećem se niz stazu, a bol je još mnogo jači i bukvalno osećam na svakom okretu kao da mi neko oštricu noža zabija u nogu.  I u tom trenutku, posle toliko godina, bol je konačno bio dovoljno jak da odlučim da pomognem sebi. Otišao sam kod čike, koji je istog momenta rekao: „Šta je bilo, ubijaju te cipele?“

Bio sam u prilično beznadežnom stanju, jer, iako sam skinuo svoje cipele, delovalo mi je da je zglob toliko upaljen, da ne postoji materijal koji bi mogao da mi pomogne. A čovek me samo pitao gde boli i istog momenta mi dade… čarobnu cipelu J Obujem se i vidim da mogu da skijam i to sa lakoćom! Oh, Bože! Munjevito se vraćam na stazu i konačno, posle toliko vremena, imam osećaj da letim po snegu. Ponovo uživam u svakom pokretu, lakoći, osećam škripu snega, vetar na licu, srce bije snažno, mišići bride… Staze postaju prazne, i gotovo sam skijam. Neko bi možda pomislio da je to moguće samo u vizuelizaciji… Mašta? Hahaha J Mi zaista kreiramo svoju realnost, samo što nemamo pojma da u svakom trenutku, kroz svoja čula, primamo milion puta više informacija nego što smo ih svesni. I tada, u jednom trenutku, konačno, sve ovo što sam ispisao, svi ovi naizgled nepovezani detalji postaju priča, kojoj je bilo potrebno dvadesetak godina da bi se zaokružila. Upravo mi pada na um kao „ne može u rečenici da stoji zaokružila, mora da bude zaokružena, to je glagolski pridev trpni.“ Markooooooo! Probudi se. Koga još boli k… za to. Ta priča ima svoj život, baš kao i mi. Ceo proces kreiranja negativnih uverenja, zatim života sa njima u skladu i na kraju otpuštanja istih, pa zatim manifestovanje novih u materijalnom svetu. Zatim sledi još jedan fantastičan uvid. Svih ovih godina mi se činilo da je onaj bol u nozi moj neprijatelj. U tom trenutku desio se totalni preokret i postalo mi je jasno da je upravo taj BOL bio moj najveći SAVEZNIK sve vreme. Nije odustajao i kontinuirano me upućivao da rešim svoj veliki problem.

Zanimljivo je da sam dan pre toga čitao Sinišinu knjigu „100% ja“ u kojoj pominje priču kako je na dan venčanja dobio na poklon divan auto, ali da je takođe verovao da to mora nekako da zasluži, osećao se neprijatno kada je trebalo da ga u njemu vide poznanici, jer, kako sad odjednom da vozi skupoceni automobil, kad ništa teško nije radio, ničim ga nije zaslužio. Samo tri dana kasnije, doživeo je saobraćajnu nesreću u kojoj je auto bio teško oštećen. Univerzum vrlo brzo reaguje na naša uverenja. Takođe piše da on tada uopšte nije bio svestan šta se tu u stvari desilo, sve dok na jednom svom predavanju o zasluživanju, desetak godina kasnije, odjednom nije postao svestan cele priče.

Međutim, priči ovde nije kraj. U ovom stanju, neizmerno zahvalan, odlazim kod čike koji iznajmljuje skije. Obasipam ga komplimentima i iako mi to zaista nije padalo na um, niti sam poneo novac sa sobom, pitam:

  • „Da li bih mogao da kupim skije kod vas?“
  • „Kakve hoćeš?“
  • „Samo neke budu dobre, koje vi preporučite.“

Čovek mi pruža neke skije, a ja ih ne proveravam ih jer imam apsolutno poverenje. Znao sam da je trebalo da se sretnemo i da sve ovo ima mnogo dublji smisao. Dan kasnije sam naravno došao do novca, otišao do njega i ponudio da platim, a on mi reče: „Neka, prvo ti ceo dan skijaj, pa ćeš na kraju odlučiti.“ Naravno, sve se desilo idealno za obojicu.

Dan kasnije, pošto sam se već vratio kući, bacim pogled na svoju vizuelnu tablu, koju sam kreirao kako bi me podsećala na neke snažne životne mudrosti i želje mog srca. Na njoj je između ostalog, i par novih skija. Sećam se momenta kada sam birao tu sličicu na internetu i tada je moja  želja bila samo da nabavim nove skije, jer u tom momentu više nisam imao  opremu. I novo čudo se desilo kada sam bacio pogled na te skije na tabli. Ispostavilo se da izgledaju gotovo identično kao one koje sam sada kupio. Potpuno iste boje (crvene, crne sa malo bele) i oblika. Od ogromnog broja kombinacija nama poznatih boja, čika mi je dao baš ove, a sve kao odgovor na moju rečenicu „hteo bih neke dobre skije“. Slučajnost? Davno je prošlo vreme kada sam u to verovao.

U prethodnom tekstu sam pisao o vežbi u kojoj se koncentrišemo da primećujemo ono što nam se čini da nam nedostaje, te tako vremenom postajemo svesni da već živimo u okeanu te energije. Što smo je svesniji, sve je više ima. I zaista, sve više to primećujem i u svom fizičkom okruženju. U momentu kada sam, posle skijanja, ostao bez dinara u džepu, prijateljica me je izvela na večeru, a nove patike za trčanje stigle od zeta, za koga se ispostavilo da su mu male. Takve stvari se dešavaju svakog dana, samo je pitanje kako ćemo ih posmatrati.

I za kraj. Kako se oslobađamo raznih uverenja, postajemo sve lakši, slobodniji, sve bliži svojoj istinskoj snazi, lepoti, postajemo svesniji naših čudesnih potencijala i neograničenosti naše duše. Sada mi se čini da je upravo to srž duhovnosti – svakog dana se kretati putem „100% JA“. Svakog trenutka umire stari „ja“, a novi se rađa, hteo ja to da prihvatim ili ne. Tada svaki dan shvatamo kao novu priliku da budemo ljubazniji, nežniji, svesniji, srećniji, ispunjeniji ljubavlju.

Pre neki dan u razgovoru izgovorih sledeću rečenicu:

„Sviđa mi se ovaj novi Marko. Prosto ne znam šta će sledeće da uradi, stalno me iznenadi.“

Mudri prijatelj mi reče: „Brate, to je pravi znak da si konačno počeo da se zaljubljuješ u sebe.“

 

Vežba zahvalnosti

Svi bismo voleli da nam životi budu lepši, mirniji, srećniji odmah… A rastemo u društvu koje je konstatno okrenuto ka onome što nam nedostaje. Verujemo da kada konačno steknemo ljubav, novac, kuću, drugove, nove čizme ili osvojimo prvo mesto na nekom takmičenju, bićemo zadovoljni i srećni. Retko se bavimo pitanjem kako smo uopšte došli na ovaj svet, kako to da smo se rodili baš ovakvi kakvi jesmo (šanse za to su beskonačno male), retko se zapitamo šta su sve morali naši roditelji da učine za nas, koliko smo samo hrane pojeli, vazduha udahnuli, vode popili itd…, da bismo i danas koračali ovom čudesnom planetom. Ukoliko to ne promenimo, biće nam veoma teško da ikada osetimo sreću.

Znam da se mnogima čini da je nekima lakše da budu zahvalni od drugih, ali, sada ću vam prepričati događaj od pre samo pre samo nekoliko dana, kada sam sedeo sa jednom gospođom na žičari na Kopaoniku. Dok sam ja primećivao koliko je samo divno što ima mnogo snega, što sve staze rade, što sija sunce, vazduh predivan, u sedištima čak postoji i grejanje, nema gužve, itd… – ona je primećivala da radnici koji održavaju žičare nisu ustali na vreme, da staze nisu baš kao piste, kakve ona jedino voli, da je pretoplo, da menadžment u državi ne valja i počela da priča o tome kako je njoj bilo u Italiji na nekom skijalištu. U sledećoj rečenici je rekla da je već dve nedelje na Kopaoniku!

“Oh Bože, kako je ona samo nesrećna i kako sebe kažnjava…” pomislio sam. Na ovom primeru zaista možemo da vidimo kako ista situacija može izazvati potpuno suprotna osećanja. I znam da sam nekada i ja mnogo više bio “na njenoj strani”.

 

Više puta sam citirao Cicerona koji kaže da ZAHVALNOST, ne samo da je najveća vrlina, već i majka svih ostalih. Pre neki dan, čuo sam Robina Šarmu koji govori o toj ljudskoj osobini, da se fokusiramo baš na ono što nam nedostaje, kao evolutivnoj karakteristici koju možemo prevazići isključivo koncentrisanom zahvalnošću. Zaista, ukoliko samo nekoliko minuta dnevno odvojimo da se zahvalimo na onome što nas čini srećnim (neke statistike kažu da su u životu većine ljudi uvek 90% stvari sasvim super i 10% su “problemi”) – konačno ćemo svet početi da posmatramo iz drugog ugla, pa će se samim tim, i naš svet promeniti. Zahvalnost je trening za sreću. Ukoliko je vežbamo, sigurno ćemo vremenom početi da se osećamo mnogo bolje.

 

Ovog puta ću sa vam podeliti priču Džoa Vitalea (američkog autora, koji je od života u kamp prikolici i bez hrane – stigao do divnog života u kome podučava druge, piše divne knjige i uživa u izobilju svega lepog na ovom svetu).

Dakle, kaže Džo da je živeo jako teško i tokom dana radio sve i svašta kako bi preživeo. Međutim, taj teški život ga je motivisao da svake nedelje ide na besplatna predavanja o uspešnom i srećnom životu, koja su održavana na obližnjem koledžu, nedaleko od kamp prikolice koja je bila njegov dom. Svake nedelje bi slušao razne govornike i ono što je bilo zajedničko za sve njih, jeste ZAHVALNOST. Kontinuirano su ponavljali “Budite zahvalni na onome što imate”, ali je njemu to bilo toliko teško, jer se osećao izuzetno nesrećnim. Uvek bi govorio samom sebi “Lako je njima da budu zahvalni kada imaju sve što požele”. I posle godina dana svih tih predavanja, vratio se u svoju kamp prikolicu. Sedeo je i pokušao da primeni te reči, ali je bio izuzetno besan. Ljutito je pogledao po prostoriji i video samo jednu olovku i svesku. I dalje besan, uzeo je olovku u ruke i pomislio:

 

“Šta ja to imam? Imam običnu olovku? Šta mogu da uradim olovkom”?

 

Njegov bes je govorio iz njega i počeo je da piše:

 

1) Mogu da napišem oproštajno pismo ovom svetu kada se ubijem.

2) Mogu da napišem pismo bivšem šefu i kažem mu da ga mrzim…

 

I tako dalje, ideja vam je jasna…

Posle nekoliko minuta, olovka je i dalje bila u rucu, a misao koja mu je pala na um je bila…

“Hm… Jedan Viljem Šekspir je upravo svojom olovkom napisao delo koje je promenilo svet! Isto tako i Dostojevski, Tolstoj, itd… Tog momenta je napisao:

– Olovkom mogu da napišem bestseler knjigu kojom ću promeniti svoj život, a time i svet.

– Olovkom mogu da napišem pismo staroj majci i napišem koliko je volim…

 

I tako dalje, kaže da je napisao više desetina redova na temu zahvalnosti koja ga je preplavila.

U tom stanju, kada je malu olovku posmatrao kao ogromno čudo, a oči mu se sjajile istinskim žarom, okrenuo je olovku. Na njenom dnu je bila gumica.

“Vaaaaaaau! Pa ovo ima i gumicu! Šta sve mogu sa gumicom?” Prva stvar koju je učinio je – obrisao prva dva reda koja je napisao…

 

Danas on živi, bar po njegovim rečima, divnim životom. Ali, ne smatra da je glavna prekretnica bila njegova prva knjiga, prvi seminar, prvi film, nova kola ili kuća…- smatra da je dan preokreta bio baš taj, kada se zahvaljivao na čudesnoj, maloj olovci.

 

Moj predlog za vas je da, od danas, svakog jutra odvojite bar dva minuta i u posebnu svesku, koju možete ukrasiti i nazvati je “Knjigom zahvalnosti”, zapišete po pet stvari na kojima ste zahvalni. 

 

Iako je ova vežba svakog dana deo mog dnevnika, odlučio sam da od danas uzmem i posebnu svesku, i svrhu našeg zajedničkog rasta.

Evo i sličice kako to kod mene izgleda 🙂 nekada me ponese pisanije i ne mogu da prestanem, ali za danas, sasvim je dovoljno 🙂

 

Kako da vodimo nadahnut život?

Da li biste voleli da se svakog jutra budite sa željom da što pre iskočite iz kreveta, kako biste osetili čaroliju predstojećeg dana? Da li želite da vodite život u kome nema „ubijanja vremena“? Ako pripadate većini ljudi, ne osećate se srećnim i zadovoljnim. Sva istraživanja govore da je onih koji se osećaju srećno i uspešno vrlo malo. Često mislimo da je odgovor u bogatstvu, ali čim se bar malo osvestimo, jasno nam je da to nije odgovor. Zapravo, čovek koji može spokojno da umre, upravo je onaj koji je ispunjen u više ključnih oblasti u životu. A kako da vodimo nadahnut život u tim oblastima, pokušaću da odgovorim na svoj način.

Pre svega, očistimo svoju prošlost

Kada postanemo svesni svojih reakcija i kada počnemo da biramo svoj emotivni odgovor na životne situacije, vidimo i da naše, ali i reakcije drugih ljudi, dolaze iz životnih iskustava. Neko ko je jedva preživeo davljenje, najverovatnije neće na isti način gledati na kupanje u reci, kao neko ko je sa plivanjem imao samo prijatna iskustva. Momenat kada sam shvatio da prošlost diriguje mojim ponašanjem, bio je ključan u mom osvešćivanju.  Potom sam spoznao da su i sve emocije koje nismo izrazili na zdrav način ostale kao blokirana energija u nama, te da je to neophodno učiniti, ako želimo da naša prošlost prestane da se ponavlja i naše životno iskustvo promeni. Na raspolaganju imamo mnogo alata, a meni je veoma pomogla meditacija, pri kojoj sam, po prvi put u životu odvojio vreme da osećam zahvalnost. Ciceron je rekao: „Zahvalnost ne samo da je najveća, već je i majka svih vrlina“. Iz stanja zahvalnosti mnoge bolne situacije iz svoje prošlosti mogao sam da sagledam iz drugog ugla i da iskreno oprostim.

Život je herojsko putovanje

Džozef Kembl, američki naučnik i pisac koji se bavio mitologijama raznih civilizacija, posle mnogo istraživanja, došao je do zaključka da je život prava herojska avantura. Uvideo je da u pričama naroda koji se nikada u istoriji nisu sreli, postoje potpuno iste ideje i da su one nekako usađene u sve nas. Svi smo na tom putovanju i stalno dobijamo pozive da se uključimo u pohod, a na nama je da ih sa hrabrošću prihvatimo.
Zanimljivo je da se baš u tom herojskom odnosu prema životu, nalazi i odgovor na pitanje „Kako voditi nadahnut život?“ Jedini pravi odgovor je – nadahnimo sebe!  Promena je jedina stalna stvar i neminovno se dešava, u svakom trenutku, na svakom mestu u Univerzumu. Apsolutno sve se kreće u svakom času, pa ako je već tako, da li želimo da upravljamo brodom našeg života, ili da ga pustimo da luta sam, prepušten vetru? Ima duhovnih ljudi koji kažu da je sve već zapisano i da mi praktično ne možemo uticati na razvoj događaja, te da je jedino što možemo  da prihvatamo sve, u sadašnjem trenutku, kao i da se treba osloboditi svih želja. Smatram da je prihvatanje i prisutnost predivna vrlina, ali ipak, smatram da su želje sastavni deo naših života, pa težim da usmerim taj brod, uz konstantno osluškivanje znakova za koje osećam da dolaze sa nekog drugog, „višeg“ mesta.
Kada smo na tom putu, mislim da je odlično svakog jutra se zapitati da li bismo više voleli da, kao čudo kreacije, damo sve od sebe, ili da na primer traćimo vreme uz uobičajeni tv-program? Kada postanemo zahvalni, shvatimo i dragocenost svakog trenutka. Iz tog razloga, sebi postavljam još jedno pitanje. Da li ću biti radosniji, nasmejaniji, pametniji, spokojniji ili na primer, bogatiji ljubavlju, ukoliko se opredelim da nečemu posvetim sat vremena svog života ili ne? Ukoliko znam da će me naredna aktivnost udaljiti od dugoročnog cilja i umrtviti moj um, biram da u njoj ne učestvujem.

Nastojim da pojednostavim svoj život, pa je pred vama ovih sedam konkretnih ideja.

1.    Kako da vodimo nadahnut emotivni život?

Ovde zaista treba da postanemo svesni sebe. Postanimo radoznali kada su u pitanju naše navike, zapitajmo se zašto nešto radimo na ovaj ili onaj način, ovladajmo našim unutrašnjim procesima. Svakog dana odvojimo bar nekoliko minuta kako bismo usporili, zatvorili oči, pronašli unutrašnji mir.Zapišimo u dnevnik kako se osećamo, i upitajmo se da li smo mogli bolje da reagujemo. Naučnici su već mnogo puta pokazali da nije isto kada samo pomislimo i kada to i zapišemo. Posle nekog vremena to razmišljanje i pisanje će uticati i na naše ponašanje i zaista ćemo drugačije reagovati u nekoj situaciji. Tako se stvara razlika između misli i dela. Konfučije davno reče: „Čujem i zaboravim. Vidim i zapamtim. Uradim i naučim.“ Nakon nekog vremena, oslobodićemo se emocija niske vibracije (mržnja, pohlepa, zavist, ljubomora, stid), a naš životni prostor će se napuniti energijama više vibracije. Zračićemo emotivnim zdravljem, reakcije drugih ljudi više nećemo shvatati lično (još jedna primenljiva ideja – posmatrajmo sve što se dešava kao poklon, čak i kada je to nešto što nam liči na traumatično iskustvo – obično su takve situacije prilike za veliki rast).

2.    Kako da vodimo nadahnut intelektualni život?

Kao deca, naučeni smo da učimo ono što nam drugi kažu da nam je potrebno. Zato vremenom stičemo veliki otpor i na kraju, umesto prirodne radoznalosti sa kojom se svi rađamo, gubimo želju za učenjem i intelektualnim razvojem. Potrebno je shvatiti da je upravo učenje i rast ono što oplemenjuje naš život, na svakom polju. Ja sam najviše učio kada sam imao šest godina i danas, kada ne prođe nijedan dan, a da nešto novo ne naučim, pročitam, poslušam… U svaki dan ulazim sa željom da vidim šta mi novo Univerzum sprema. Gotovo svakog dana pola sata provedem uz neku knjigu, na internetu pronađem neki zanimljiv materijal, a odlučio sam da koristim modernu tehnologiju kako bih učio i novi jezik.

3.    Kako da vodimo nadahnut društveni život?

Dejl Karnegi, američki autor koji se bavio komunikacijom među ljudima jednom reče: „Mnogo više prijatelja možete steći za dva dana ako postanete iskreno zainteresovani za druge ljude, nego za dve godine, pokušavajući da zainteresujete druge ljude za vas.“ Pozitivan, duhovit i mudar čovek, u jednoj rečenici, ostavio nam je da to primenjujemo iz dana u dan. Svaki put kada samo vodimo računa o tome da napravimo što lepšu sliku o sebi u društvu, ljudi oko nas to podsvesno prepoznaju i udaljavaju se. Sa druge strane, ako smo spremni da čujemo druge, iskreno se zainteresujemo za njih i njihove potrebe, vrlo brzo ćemo imati i iskrene, lepe i čiste odnose, koji će iz dana u dan samo biti bolji. Naravno, kao i uvek, put kojim se ređe ide je onaj koji nosi dugoročnu radost.

4.    Kako da vodimo nadahnut fizički život?

Biolozi kažu da je ljudsko telo mašina napravljena za kretanje. Međutim, veliki broj ljudi danas, mnogo veći deo dana sedi, a kretanje se svodi na šetanje do stana do kola i od kola do kancelarije. Tako telo dovodimo van balansa, mnogi sistemi ne mogu da funkciniošu kako je potrebno (npr. limfni sistem, koji ima veoma važnu ulogu u zaštiti našeg tela, funkcioniše samo zahvaljujući kretanju). Zato je neophodno uvesti kretanje u naš život i to svakog dana. Neko preporučuje surovo vežbanje, neko preporučuje odricanje od hrane, neko šetnju. Skoro sam čuo zanimljiv odgovor na pitanje koliko je potrebno da se krećemo dnevno. Odgovor je bio kontrapitanje – Koliko ste spremni da se krećete dnevno, ali u dužem periodu vremena? Iako nam divno zvuči ideja da za mesec dana imamo velike mišiće, možemo da pretrčimo maraton i osvojimo zlatnu medalju u skoku u dalj, u slučaju da nismo vrhunski profesionalni sportista, to jednostavno nećemo uspeti. Pokušaćemo da se promenimo prebrzo jer želimo rezultate odmah, a to će biti preveliki stres za telo i izgubićemo želju vrlo brzo. Primenjujući ideje stručnjaka kojima verujem, a potom ih testirajući na sebi, došao sam do plana koji poštujem već nekoliko godina – na svakih nekoliko sati, odvojim desetak do petnaest minuta za vežbanje. Nekada su to vežbe istezanja, nekada trčanje, nekada šetnja, nekada vežbe sa tegovima. Sve to sam uvodio lagano, svestan da će preterana promena dovesti do kontraefekta. Mislim da je to jedna od najdivnijih stvari koje sam ikada učinio za sebe. Sve što mogu da vam kažem je, informišite se što više o svim pozitivnim posledicama kretanja, a potom, kada krenete sa vežbanjem, zapitajte se kako se osećate posle aktivnosti? Telo će vam se momentalno zahvaliti. Treba naravno obratiti pažnju i na ishranu. Pošto je svako od nas bar malo drugačiji, potrebno je pažljivo ispitati svoje telo – kako se osećamo nakon zelenog soka od spanaća, pšenične trave i jabuke, a kako posle nekog hamburgera?

5. Kako da vodimo nadahnut seksualni život?

U današnjem svetu imamo dosta iskrivljeno shvatanje seksa. Dok odrastamo, zbog raznih uticaja, razdor između polova se povećava, veoma često nemamo iskreno poštovanje prema drugom polu i zalažemo se za „ženska“ ili „muška“ prava. Ako poštujemo svoje majke, očeve, braću i sestre, da li zaista želimo da se ponašamo prema drugim ljudima na način kako nas podučavaju pornografski filmovi? Da li bismo bili srećni da se neko na taj način ponaša prema nama bliskoj osobi. Američki autor Dejvid Deida kaže: „Način na koji vodimo ljubav sa svetom je način na koji vodimo ljubav sa partnerom.“ Idealan trenutak da se zapitamo da li to što radimo, činimo iz ljubavi ili naš čin dolazi iz mržnje ili straha?

6.    Kako da vodimo nadahnut finansijski život?

Do pre samo nekoliko godina, gledao sam na novac kao na nužno zlo i mislio kako nam novac uopšte i nije potreban. Znam da sam negde duboko u sebi mislio „kada bih hteo da imam više novca, mogao bih, samo mene to ne zanima“. I bio sam tako uljuljkan, sve dok nisam shvatio, uz pomoć nekih drugih, od mene mudrijih ljudi, da je to samo izgovor, koji se ne razlikuje od izgovora ostalih pripadnika naše civilizacije. Kada god kažem „Ja bih to mogao, samo da hoću“, dajem sebi savršen izgovor da prestanem da rastem.  U međuvremenu, naučio sam od Šakti Gavejn i od Nil Donald Volša, da ne možemo reći da je baš sve Bog, osim novca. Shvatio sam da je i novac energija koja je tu da nam učini životno putovanje lepšim ili manje lepim iskustvom. I dalje radim na ovom polju, ali za početak, pronađimo posao koji volimo, osluškujmo sebe, budimo spremni da prihvatimo izazov i duboko verujem, putovanje će biti prijatnije.

7.    Kako da vodimo nadahnut duhovni život?

Do pre desetak godina, bio sam u potpunosti zatvoren za bilo šta što je imalo prizvuk duhovnog. Od kada sam otvorio ta vrata, sve ima mnogo više smisla. Bez ovog dela, nijedan od prethodnih nećemo moći da iskreno razumemo i živimo.
Težim da budem sam svoj učitelj, otvorenog uma i spreman da čujem svačije mišljenje. Trudim se da ljubav, zahvalnost i ljubaznost budu način mog postojanja, da budem prisutan u svakom trenutku, da znam da nisam svoj ego, da sam povezan sa svime. Dajem sebi vredne ciljeve, ali sam svestan da je dovoljno svakog dana praviti mali korak, jer zaista, put od hiljadu milja počinje jednim korakom. Jedan gest ljubaznosti svakog dana, sigurno će vam doneti radost, a možda će imati i jači efekat i pokrenuti lanac lepih dela.

I za kraj, budimo svesni da ćemo umreti. Nije loše povremeno se podsetiti toga da će se naše putovanje u ovom obliku, završiti. Zašto ne bismo taj dan dočekali mišlju „Svaka čast, stvarno si dao sve od sebe“?

Živeti kao kanal Univerzuma

Još jednom na početku teksta citiram velikog mislioca. Ovog puta je to Konfučije: „Izaberite posao koji volite, i nećete morati da radite nijedan dan do kraja života.“
Danas, više od 2500 godina od njegove smrti, pronalazimo razne izgovore da ne poslušamo ove mudre reči. Rezultati brojnih istraživanja kažu da oko 90 odsto ljudi na planeti Zemlji radi posao koji ne voli. Najčešće radimo ono što mislimo da je praktično i isplativo, misleći da će nam to doneti srećniji život. A kako donosimo odluku čime ćemo se baviti? Uticaji i strahovi su veliki i dolaze sa svih strana. Roditelji, društvo, politička situacija…  a odgovor se ne nalazi na bilo kom od tih mesta, već, u nama samima.

U poslednje vreme volim da posmatram svaku temu iz više uglova, jer mislim da samo tako možemo postati mudri. Prvo ćemo se pozabaviti ovim pitanjem sa naučne strane.
Šta je vaša jedinstvena sposobnost? Da li ste ikada sebi postavili ovo pitanje? Američki autor, Den Saliven (Dan Sullivan), u svojoj knjizi „Unique ability“ („Jedinstvena sposobnost“) pokušava da nam pomogne. Posle mnogo godina upornog istraživanja, zaključio je da je baš svako od nas ima. Dakle, svako, bez izuzetka. Samo, kako je pronaći? Ovo su četiri rečenice o kojima možemo dobro razmisliti, kako bismo došli do našeg odgovora.

1. To je posebna sposobnost, koju drugi ljudi primećuju i cene.
2. Strastveni smo kada je ta sposobnost u pitanju i želimo to da radimo što je više moguće.
3. Kada to radimo, i mi i ljudi oko nas imaju više energije.
4. Kontunirano postajemo bolji u tome, nikada ne ostajući bez mogućnosti da se unapredimo.

Kada pronađemo svoj odgovor, naći ćemo se mnogo bliže našoj svrsi života. Do sada smo skoro svi naišli na bar jedan tekst koji govori o snazi naših misli, vizualizaciji jasnog cilja, što više detalja, itd… Ja sam sve te korake znao, ali, dok nisam naišao na pomenutu knjigu, jednostavno nisam uspevao da vidim tu jasnu sliku. Mislio sam da to mora da ima veze sa mojom fakultetskom diplomom, pa sam pokušavao sebe da zamislim kao vrhunskog programera ili profesora matematike. Međutim, nikakav žar i poboljšanje energije nisam osećao. A onda, kada sam prvi put video ove četiri rečenice i iskreno se zapitao šta je to što drugi ljudi kod mene cene, šta je to što iz dana u dan želim da radim i da u tome napredujem, u kojim situacijama mi raste energija – sve je postalo kristalno jasno. Danas osećam da radim ono što je u skladu sa mojom prirodom.

A sad, da vidimo šta o ovoj temi možemo da kažemo sa duhovne strane. Još jedna autorka koju veoma poštujem, Šakti Gavejn (Shakti Gawain) u knjizi „Živeti u svetlosti“ (kojom sam bio toliko oduševljen da ne mogu dovoljno da je preporučim), govori o nama kao kreativnim kanalima Univerzuma. Šta je sad to? Nije baš da se o tome uči u školama. Ukratko, naša intuicija ili unutrašnji glas, stalno nam šalje potrebne informacije i ako je slušamo, radićemo upravo ono što želimo, u svakom trenutku.  Biti kanal znači živeti radosno i strasno, igrati se, raditi, stvarati, imati duboke, iskrene odnose sa ljudima, uživati u svemu što nas okružuje, biti ono što jesmo u potpunosti. Ona kaže da je svaki kreativni genije, bio kanal. Tesla, Mocart, Ajnštajn i drugi pažljivo su slušali Univerzum, jer velika dela ne kreira ego. No, u ljudskoj istoriji, obično su kreativni ljudi funkcionisali kao kanali samo u jednoj oblasti, bez ideje kako bi to primenili u ostalim delovima života, jer su to činili nesvesno. Šakti nam kaže nešto slično što i Den, da smo svi geniji, na neki sebi svojstven način. Prirodu svoje genijalnosti možemo spoznati tek kada prestanemo da se usklađujemo sa postojećim modelima i dozvolimo svom prirodnom kanalu da se otvori. Ali, kako živeti kao kanal Univerzuma u svakom trenutku? U današnjem svetu, najčešće negiramo postojanje intuicije, ili njen glas ne možemo prepoznati zbog mnoštva informacija koje nam dolaze sa svih strana.

Kada postanemo svesni da ona postoji i da je uz nas u svakom času, preostaje nam da pokušamo da je čujemo i sledimo njen glas, a da budemo gluvi za sve ostalo. Moje iskustvo kaže da to nije tako lako. Prvo treba zaista da poverujemo da taj unutrašnji glas postoji i da nam želi dobro u svakom trenutku, a zatim da mu se predamo i čvrsto se  obavežemo svom životu.
Ako odlučimo da živimo na ovaj način, treba održavati kanal čistim i dozvoliti da kroz njega energija neprestano protiče. Kako to postići?

Kada god imamo neku dilemu, možemo se osamiti na neko vreme, umiriti misli i postaviti svom unutrašnjem glasu pitanje. Odgovor nam često neće doći istog trenutka, ali treba da ostanemo otvoreni da ga čujemo u bliskoj budućnosti. Može se javiti u obliku misli, sna, povezanih slučajnosti… Na početku nam neće biti lako da odlučimo i imamo poverenja, posebno zato što nam neki odgovori neće biti logični. Nekada možemo dobiti odgovor da napustimo posao koji nam donosi dobru zaradu, napustimo neku osobu ili prestanemo da jedemo hranu koju volimo. Kada odgovor dobijemo, onda treba da delujemo u skladu sa njim. Što više to činimo, snažimo svoju veru i čistimo kanal. Međutim, bar meni, nekada nije lako da budem potpuno uveren u odgovor istog trenutka. Rečenica koja se pojavi pred očima ili sasvim jasna slika koja nudi odgovor je prilično retka pojava, posebno na početku. I pošto u današnjem društvu nije lako očistiti um od mnoštva drugih misli, moje zlatno pravilo kada je u pitanju intuicija je kako se osećam i šta se dešava sa mojom energijom, pošto delujem u skladu sa  odgovorom? Da li sam radosniji ili ne? Da li je moja energija porasla ili opala? Naša osećanja nas vode i pomažu da prepoznamo.

Ipak, kako reče Šakti Gavejn u jednom intervjuu: „Kada bismo proveravali sa svojom intuicijom redovno ono što nam je potrebno isto koliko proveravamo naš telefon ili mejl, svi bismo stekli apsolutno poverenje u nju.“

Evo i nekoliko primera iz mog ličnog iskustva. Do pre nekoliko godina voleo sam da jedem sve i svašta, mislio da se relativno zdravo hranim, gledao razne kuvare na televiziji i mislio kako sam i ja talentovani kulinar amater. Onda sam naišao na iskustva nekih ljudi sa sirovom hranom i pomislio da način na koji pripremamo hranu možda i nije dobar. Ipak, trebalo mi je dosta vremena da  shvatim da hrana koju jedem nije optimalna za moj organizam. Navikao sam da spremam izuzetno ukusne obroke, ali najčešće bi mi se vrlo brzo posle njih prispavalo. Znam da je većini nas to uobičajeno, ali ako jedemo da bismo se dopunili energijom, tu nešto ozbiljno nije u redu. Konačno sam odlučio da jedem drugačije i sve što bih pojeo, zapisivao bih u dnevnik. Zatim bih sačekao nekoliko sati da se hrana svari i napisao bih kako se osećam. Nije mi trebalo mnogo vremena da shvatim koliko je moja energija na višem nivou.

Slično je i sa odnosima sa ljudima, našim poslom, fizičkim aktivnostima. Ukoliko se posle susreta sa nekim ljudima redovno osećamo ispražnjeno i umorno, možda je vreme da sebi priznamo da oni nisu pravo društvo za nas. Ako sa posla krećemo kući kao da nas je pregazio voz, možda je vreme da razmislimo o promeni, ma koliko to delovalo nemoguće. Kada očistimo naš prostor, Univerzum će nam poslati čaroliju koja će ga vrlo brzo popuniti na bolji način.

Za razliku od većine ljudi, imam sreću da se sa posla često vraćam sa više energije i raspoloženiji nego što sam ranije bio. Kada završim tekst za ovaj magazin, osećam da se moj rezervoar energije još malo proširi i da još malo svetla uđe u moj život.

I za kraj, ono što mi se najviše svidelo u knjizi „Živeti u svetlosti“. Do sada je u istoriji čovečanstva, određeni broj ljudi, dostigao prosvetljenje. Mnogi duhovni majstori su se odlučivali na osamljivanje, sedeli u pećinama na Tibetu ili nekom drugom mestu, meditirali neprestano decenijama, činili razna čuda, prevazišli svoje nagone i telo. Ali, da li se naša planeta promenila na bolje? Meni se čini da je danas pravi izazov raditi na rastu svoje svesti i pritom živeti u ovom svetu, sa svime što on podrazumeva. Verujem da kada sledimo svoj unutrašnji glas i delujemo u skladu sa njim, sve što se dešava ispadne kao najbolje za nas, ali i čitav Univerzum.